Portugalska poljoprivreda je sve uspješnija, ali taj uspjeh ima i tamnu stranu – njegovo pogonsko gorivo je jeftina radna snaga iz Azije. Ljude prepune nade dovode krijumčari ljudi, a rade u takoreći ropskim uvjetima, piše Deutsche Welle.

Izgledaju kao okovani osuđenici u logorima kada ranim jutrom krenu u polja, staklenike i vinograde u blizini Almeirima, grada u unutrašnjosti Portugala. To su migranti iz Azije kojima će predradnik odrediti što tog dana imaju za obaviti.

Indijci obrezuju vinovu lozu, Tajlanđani beru maline koje se izvoze i u Njemačku, Nepalci beru brokoli za Veliku Britaniju, Pakistanci vade slatki krumpir koji ide u Francusku.

Borci za ljudska prava procjenjuju da ih samo u ovoj regiji ima više od tri tisuće, a u čitavom Portugalu deset puta više. Većina još uvek čeka portugalske papire – sada rade u sivoj zoni. Žive u nehumanim uvjetima, često rade i više od deset sati dnevno, a sumnjive agencije za privremeno zapošljavanje brutalno ih eksploatiraju.

"Azijati ovdje dolaze od 2018.", kaže Cátia Sequeira, socijalna radnica iz nevladine organizacije "Proabraçar" (Zagrljaj), koja se brine o migrantima u Almeirimu i pomaže im u legalizaciji boravka.

Ranije su Azijati dolazili prije svega u regiju Alentejo, na jugu Portugala, gdje je cvjetao uzgoj jagodičastog voća. Danas ih ima posvuda. Što je Portugal uspješnije izvozio poljoprivredne proizvode, to je više farmi tražilo jeftinu radnu snagu. Prema riječima socijalne radnice Sequeire, broj ilegalaca neprekidno raste.

Mafija krijumčara ljudi

Međutim, portugalske vlasti su se aktivirale prošle godine kada je izbila pandemija. Da bi se situacija stavila pod kontrolu, trebalo je legalizirati sve koji su mogli dokazati da su primali plaću i uplaćivali doprinose najmanje tri mjeseca.

No to nije riješilo problem: portugalskoj imigracionoj policiji su potrebni mjeseci, često i do godinu dana, da bi obradili zahtjeve za legalizaciju boravka. Neki od ljudi su za to vreme živjeli u stambenim kontejnerima ili bili strpani u derutne kuće. I još uvijek su zavisili od mafijaških agencija – uglavnom zbog neznanja.

"S jedne strane, pandemija je bila blagoslov jer je omogućila legalizacije", kaže socijalna radnica. "S druge strane, ljudske drame još uvijek traju."

Arjun Joshy (31) iz grada Kerale na jugu Indije o tome ima što reći: automobilski inženjer je došao u Portugal prije dvije godine, najprije s turističkom vizom, jer je želio putovati Europom. Ali, još na lisabonskom aerodromu je nasjeo na čovjeka koji je nudio posao i platio mu 1350 eura. Toliko navodno košta pomoć pri dobivanju posla i papira.

Poslije nekoliko mjeseci odustao je od branja bobica na jugu; zarađivao je nešto više od 200 eura mjesečno, a od papira – ništa. "Razbolio sam se, ali se ispostavilo da nisam prijavljen kod zdravstvenih vlasti. Morao sam za liječenje platiti 800 eura iz svog džepa", rekao je za DW Arjun Joshy.

Poslije je našao posao u kineskoj trgovini, kao vozač. "Onda je došla korona i sedam mjeseci sam sjedio u kući očajan i bez posla", kaže mladić, koji je za to vrijeme živio od svoje ušteđevine. Sve dok mu jedan Portugalac nije pomogao da se prijavi i osigurao mu potrebne dokumente. "Sve je koštalo samo oko sto eura", kaže Joshy radostan. U međuvremenu je otvorio mali autoservis.

Kasnije bi volio ponovo raditi u svom zanimanju. On sanja o startupu u oblasti hibridnih motora: "Za nekoliko godina, kada dovoljno uštedim i konačno svi dokumenti budu u redu".

Bijeg od nezaposlenosti

Većina imigranata ima manje sreće: oni službeno rade za 600 eura, minimalnu zaradu koju jamči država. Ali poslodavcu moraju platiti smještaj, prijevoz do posla, pa čak i hranu. Često imaju samo deset evra ili manje po radnom danu, kaže Joshy.

Mnogi njegovi sunarodnjaci plaćaju krijumčarskoj mafiji više od 10.000 eura kako bi ispunili svoj san o boljem životu u Portugalu. Čak i ako bi mogli legalizirati svoj status, zbog velikih dugova imaju malo šanse za bijeg iz začaranog kruga: "San se pretvorio u noćnu moru".

Uspjeh portugalske poljoprivrede posljednjih godina postao je njeno prokletstvo: zemlja izvozi sve više bobica i povrća i potrebna joj je sve više jeftine radne snage. "Portugalci više ne žele raditi ovaj posao", žali se farmer Vitor Jorge. Zbog toga je morao zaposliti Azijate, na svojoj farmi od 40 hektara kod grada Torres Vedras u unutrašnjosti zemlje.

Sedmero Nepalaca trenutno tamo bere brokulu koja se dobro prodaje u inozemstvu. "Kod mene je sve legalno", uvjerava farmer. "Radnici primaju minimalnu zaradu, svi su prijavljeni". Za njihov smještaj, koji pruža besplatno, Jorge je preuredio stare poljoprivredne zgrade na svojoj farmi – u spartanske sobe s krevetima na kat i s jednom zajedničkom kuhinjom.

Međutim, nije baš sve legalno. "Apartmani" nisu certificirani kao takvi. "Što da radim? Zavod za zapošljavanje ne može mi naći Portugalce, a stambeni propisi su previše birokratski i ne mogu se ispuniti na staroj farmi".

Ranjana Dahala (29) za to nije briga. Nepalac već tri dana bere brokulu na polju Vitora Jorgea: "Godinu dana sam u Portugalu i sretan sam što sam pronašao ovaj posao".

Prije toga, radio je za jednu od ozloglašenih agencija za privremeno zapošljavanje, berući maline na jugu. "Morao sam dijeliti malu kuću s 15 drugih, i uvijek je bilo problema, uključujući i plaće". U Nepalu jedva da ima posla, i u Portugal je došao jer mora izdržavati obitelj kod kuće. I umjesto da spava na podu, sada barem spava u jednom od jednostavnih kreveta na kat.