Dan za danom, iz grada u grad… Ukrajinski policajac i tužitelj idu od vrata do vrata u ukrajinskoj regiji Herson. Koračajući blatnim ulicama, pored domova oštećenih topničkim udarima traže one koji su ostali. Oni su specijalizirana jedinica koja je doputovala iz glavnog grada Kijeva.
U jedno dvorište, iz kuće izlaze majka i kći. "Tražimo seksualne zločine", kaže tužitelj Oleksandr Kleščenko.
To su područje sve do početka listopada okupirale ruske trupe. Polja su zasuta praznim automobilima, a slovo "Z", simbol koji koriste ruske snage, svuda je po zidovima…
Ožiljci rata ovdje su duboko urezani. Rusija je koristila seksualno zlostavljanje kao "ratno oružje", namjernu "vojnu strategiju" u svom osvajanju Ukrajine, rekli su istražitelji Ujedinjenih naroda. Čak tvrde i da su ruski vojnici redovno sa sobom nosili Viagru.
Ruske vlasti su odbacile optužbe za ratne zločine u Ukrajini, a u dva tjedna rada u Hersonu, tim iz Kijeva dokumentirao je šest optužbi za seksualno zlostavljanje. Pravi broj je sigurno puno veći, kažu.
56-godišnjakinja Tatiana kaže da je bila jedna od žrtava. CNN nije otkrio njezino ime i prezime kako bi zaštitio njezin identitet. Hodajući po razbijenom staklu, uvodi nas u bratovu kuću, gdje su joj dva ruska vojnika provalila 26. kolovoza.
"Hodali su po tim sobama… Jedan je ostao tamo, a drugi, koji me silovao, ušao je ovdje. Ušao je, prošetao se malo po sobi i ovdje na ovom mjestu počeo me pipkati", svjedoči ona.
"Rekla sam mu: ‘Ne, ne, nisam u godinama da ti mogu nešto dati, traži mlađe djevojke’", prepričava.
Tada ju je, kaže, pribio uz ormar i poderao joj odjeću.
"Plakala sam, molila ga da prestane, ali bez uspjeha. Jedina misao koju sam imala bila je kako ostati živa", prisjeća se 56-godišnjakinja.
Nakon svega, vojnik ju je upozorio da o njihovom susretu nikome ne govori.
"Nisam odmah rekla mužu, ali rekla sam svojoj sestrični. Moj muž je to čuo i rekao da sam mu trebala reći", govori u suzama.
Bilo ju je zbog svega jako sram. "Voljela bih da su on i sva njegova rodbina mrtvi", govori Tatiana.
Tri je dana provela kod kuće, u bunilu. Bilo joj je neugodno izaći van. Zatim, u iznimnom činu hrabrosti, kaže da se suočila sa zapovjednikom tog ruskog vojnika.
"Njegov zapovjednik pronašao je šefa svoje jedinice. Došao je kod mene i rekao mi: ‘Strašno sam ga kaznio, slomio sam mu vilicu, ali najteža kazna je pred nama.’ Mislio je na strijeljanje. Zapovjednik me tada pitao: ‘Smeta li ti ovo?’ Ja sam rekla: ‘Nemam ništa protiv, voljela bih da su svi strijeljani’
Iako tužitelj Kleshchenko i policajac Oleksandr Svidro traže dokaze o seksualnim zločinima, kamo god stignu - suočeni su sa svim užasima okupacije. U oslobođenim selima gotovo sve zgrade su oštećene. Mnoge su kuće pretvorene u ruševine.
Na njihovoj prvoj stanici, u Biloj Krynytsyji, gomila ljudi koji su čekali hranu okružili su tužitelja. To je selo bilo iza ruskih linija, ali nikada nije bilo izravno okupirano. Okupljeni su vikali kako su već mjesecima napušteni - bez pomoći ni Rusije ni Ukrajine.
Tužitelj ih je pitao jesu li nekome prijavili štetu. "A kome to?", odgovorio mu je čovjek iz gomile.
Unatoč jasnom nezadovoljstvu mještana, ukrajinska protuofenziva u ovom dijelu zemlje potaknula je nade da je pobjeda zapravo moguća - ili barem da bi Kijev mogao osloboditi ključne gradove pod ruskom kontrolom, poput Hersona.
Dvojac je put nastavio niz cestu, obilježenu granatama. U Tverdomedoveu, majka i kći kažu Kleshchenku da nisu čule ni za kakve seksualne zločine u njihovom selu. S druge strane, njihova susjeda, 71-godišnja Vera Lapushnyak, na sam spomen zločina nekontrolirano jeca. Rusi su bili ljubazni kad su prvi put stigli, kaže.
"Rekli su da su nas došli zaštititi", prisjeća se ona. "Ali od koga, zašto – to nismo znali…"
Ostala je udovica prije više od 30 godina – kaže da joj je suprug poginuo u nesreći na motociklu, a sin se pridružio vojsci ubrzo nakon početka ruske invazije 24. veljače. Odlučila je otići, kaže, otprilike tri mjeseca nakon što su ruske trupe okupirale njezino selo. Nekoliko mjeseci kasnije, nakon što je ukrajinska vojska oslobodila njezino selo u munjevitoj protuofenzivi, vratila se. Zbog granatiranja, od njezinog su krova ostale samo grede.
"Ne znam gdje bih sada spavala. Nema prozora ni vrata. Spavam kao skitnica", kaže u suzama.
Pokazuje svoju kuću. Strop spavaće sobe potpuno se urušio. Premjestila je krevet u jedinu sobu koja još ima netaknut prozor.
"Ne znam gdje da ga stavim da mi strop ne padne na glavu. Ako bi pao i ubio me, bilo bi bolje, pa neću patiti. Ali želim ponovno vidjeti svog sina", govori Vera.
Dok sunce zalazi na kraju dugog dana, dvočlani tim stiže u Novovoznesens’ke, selo u kojem su otkrili još dva slučaja silovanja, navodno isto od strane ruskih vojnika. Sljedećeg dana otišli su u Kijev kako bi predali svoja otkrića.
Mnoge ove tvrdnje bit će nemoguće dokazati jer mnoge nemaju ni osumnjičenika. Zasad tim podnosi svoja izvješća, a istražitelji nastavljaju s radom, nadajući se da će u budućnosti moći podignuti optužnice.
Ujedinjeni narodi kažu da su u Ukrajini istraživali slučajeve "seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja" protiv osoba u rasponu od 4 do 82 godine. Prema UN-u, do rujna su pokrenuta 43 kaznena postupka.
Policijski službenik Svidro kaže da većina slučajeva seksualnog nasilja ostane neprijavljena.
Rat uzima svoj danak. "Psihološki je teško", kaže. “Razumijete da je svaka osoba u nevolji. Ali ovo je važan posao”, zaključuje službenik.
