Prošlo je već gotovo deset godina otkad je u velikom ustanku, koji je podupirao i NATO, u Libiji svrgnut tamošnji dugogodišnji lider Moamer Gadafi. Snimke razularene gomile koja se, uz glasno skandiranje, nabacuje s polumrtvim nekadašnjim moćnikom obišle su svijet. Ulovili su ga u odvodnom tunelu u Sirtu, izvukli na svjetlo dana i upalili kamere mobitela. Uslijedilo je brutalno premlaćivanje, šutanje, bacanje pa na kraju i smrt. Čovjek koji je više od 40 godina "vedrio i oblačio" Libijom tog 20. listopada 2011. bio je tek izmučeno tijelo koje leži na tlu dok mase oko njega slave kao nikad u životu.
Mladi revolucionar Gadafi 42 godine ranije vjerojatno nije ni slutio kakav ga kraj čeka. U ranu jesen 1969., kad mu je bilo 27 godina, zajedno sa svojim kolegama iz vojske, izvršio je vojni udar, svrgnuo kralja Libije Idriza I., ukinuo monarhiju i proglasio Libijsku Arapsku Republiku. On i njegova skupina zauzeli su sjedište libijske vojske i radijsku postaju, a pritom su ispalili tek 48 metaka. Kraljev nećak Hasan as-Senusi, koji je u međuvremenu postavljen za kralja, maknut je s vlasti i poslan u kućni pritvor.
Od beduinskog šatora u pustinji gdje je rođen pa do svjetala Tripolija Gadafi je prešao dug put, ali na pragu 70-ih godina prošlog stoljeća njegov uspon mogao je početi. I bio je to zaista uspon, i to "na raketni pogon" jer Moamer nije bio ni predsjednik ni premijer, a niti kralj. Njegova funkcija službeno se zvala "pukovnik", ali on je zapravo bio diktator čije moći nisu imale granica.
Zabranio oporbu, ubijao suparnike
Zastupao je nacionalističku ideologija s primjesama socijalizma pa je tako nacionalizirao naftne kompanije i banke, a zabranio je i sve oporbene stranke. Ni prema Talijanima, koji su dijelove njegove zemlje nekad držali pod okupacijom, nije bio blagonaklon pa je njih 25 tisuća protjerao iz zemlje.
U njegovu sistemu bilo je i dobrih stvari jer Libijcima je omogućio besplatno obrazovanje i zdravstvo. Prije njegova dolaska na vlast samo 25 posto stanovništva bilo je pismeno, a danas gotovo 85 posto Libijaca zna čitati i pisati, a njih 25 posto završilo je fakultet. Gadafi je državi velik novac namaknuo prodajom nafte pa je tako svakom stanovniku koji nije mogao naći posao osigurao pomoć u visini plaće predviđene za to zanimanje.
Za svako rođeno dijete žene su dobivale po 5000 američkih dolara. Struja je za sve bila besplatna, a banke su isplaćivale kredite bez kamata. Svaki mladi bračni par od države je dobivao po 50.000 američkih dolara da bi mogli kupiti stan i zasnovati obitelj. Nakon toga došao bi red i na automobil čiju je kupnju također država subvencionirala, i to s 50 posto. Cijena goriva bila je manje od jedne kune po litri.
Sve je to imalo i svoju cijenu jer onoga tko je to omogućio moralo se poštivati do krajnjih granica što je značilo i obvezno "upijanje mudrosti" iz Zelene knjige koju je napisao 1975. godine. U njoj je u izložio svoj pogled na svijet i političko i društveno uređenje i to kroz aforizme. Učenici su diktatorovu knjigu proučavali dva školska sata tjedno. Gadafi u knjizi napada liberalnu demokraciju, slobodu medija i kapitalizam. Zalaže se za lokalnu inačicu socijalizma tj. nekakvu varijantu direktne demokracije gdje bi se državom upravljalo preko narodnih vijeća.
Izvana sjaj, a iznutra...
Izvana je Libija izgledala kao bogata zemlja koja se brine o svojim stanovnicima, izdašno ih financira, gradi im stanove, oprema najmodernijom infrastrukturom... No, ta "sjajna Libija" imala je i svoju tamnu stranu jer Gadafi bi svakog potivnika režima likvidirao i o tome javno govorio. Ljudima je govorio kako je sasvim prihvatljivo "ubijati bagru koja narušava libijski ugled u svijetu". Gadafi je surađivao i s brojnim terorističkim organizacijama.
Zbog toga kao i zbog napora da stvori oružje za masovno uništenje, Libija je bila pod međunarodnim sankcijama. Zapad u Gadafiju godinama vidio opasnost sve do 2003. godine kada je libijski diktator odlučio odustati od oružja za masovno uništenje i osuditi terorizam. Tadašnji britanski premijer Tony Blair otputovao je u Tripoli pozdraviti novog saveznika u "ratu protiv terora".
Novi je saveznik tako postao i poželjan govornik na Generalnoj skupštini UN-a. Te 2009. godine pokazao je da za njega pravila ne vrijede pa je tako, umjesto prediđenih 15 minuta, govorio gotovo dva sata. Svašta je tada rekao, bilo je tu traženja odštete od bivših kolonijalnih sila, izgovorio je i neke teorije zavjere o svinjskoj gripi, Vijeće sigurnosti nazvao "vijećem terora", a onda i zatražio da mu se otkrije tko je ubio Kennedyja.
Blagonaklon prema Hrvatskoj
Gadafi je imao jako dobre veze s bivšom Jugoslavijom jer Tito je prvi priznao novu vlast u Tripoliju 1969. Nekadašnji jugoslavenski predsjednik Gadafiju je bio uzor i njih su dvoje razvili vrlo bliske odnose. Isplatilo se to kasnije i Hrvatskoj jer čvrsto se vjeruje da je upravo druženje s Titom bio uzrok libijske blagonaklonosti prema osamostaljenju naše zemlje. Libija je, naime, 1993. bila prva neeuropska zemlja koja je priznala Hrvatsku.
Libijski vođa imao je osmero djece. Prvi sin mu je iz prvog braka, a sva ostala djeca iz drugog braka s Hrvaticom iz Mostara Sofijom Farkaš koja je nakon udaje promijenila ime u Safiya Farkach Gadafi. Upoznao ju je dok je, u sklopu razmjene studenata, studirao u Jugoslaviji.
Gadafi je čvrsto i bez većih turbulencija vladao Libijom sve do početka pokreta pod nazivom "Arapsko proljeće". U ožujku 2011. godine izjavio je da bez stabilne Libije neće biti nikoga tko će kontrolirati bezbroj izbjeglica iz Afrike i Bliskog istoka koji će bježati u Europu:
"Milijuni izbjeglica preplavit će europske granice i definitivno iznenaditi zapadne političare. Milijuni crnaca preko Mediterana mogu prijeći u Francusku i Italiju, ali Libija igra ulogu u sigurnosti na Mediteranu. Vjerujte, Mediteran će postati more kaosa", poručio je sedam mjeseci prije nego će biti brutalno smaknut.
Tu poznatu izjavu davao je u trenutku kad je njegova zemlja već kliznula u nestabilnost i masovne prosvjede koji će ubrzo prerasti u rat sa samo jednim ciljem - svrgnućem Gadafija. On je pak poručivao kako će s vlasti sići jedno mrtav. Tako je i bilo, pobjegao je iz Tripolija i sakrio se u tunel u rodnom Sirtu. Vlastiti narod pronašao ga je i nakon brutalnog mučenja presudio metkom u želudac i glavu.
Zemlja utonula u kaos
Gadafija u Libiji nema već gotovo 10 godina, a mogli bismo reći da u toj zemlji nema niti sreće. Sukobi i kaos i dalje traju, a stanovnici su utonuli u siromaštvu unatoč velikom naftnom bogatstvu.
Mirovni proces pod okriljem UN-a pobudio je opreznu nadu da bi krhko primirje sklopljeno u listopadu moglo donijeti trajni mir, ali zasad je Libija podijeljena na dva suparnička tabora, svaki sa svojom milicijom, plaćenicima i stranim podupirateljima.
Uz to, Libiju je anarhija pretvorila u glavno sjevernoafričko središte za krijumčarenje migranata, otkuda su se deseci tisuća ljudi uputili na opasno putovanje prema Europi.
Užasu velikog broja utapanja u Sredozemnom moru konkurirati mogu samo jezive prijave zlostavljanja i mučenja u migrantskim logorima kojima upravljaju milicije i otkrića masovnih grobnica libijskih civila u pijesku nedavnih bojišnica.
"Deset godina nakon revolucije, Libija je izobličenija država nego što je bila pod Gadafijem", kaže Emadedin Badi, analitičar nevladine organizacije Global Initiative sa sjedištem u Ženevi.
Deset godina poslije jasno je da su ustanci takozvanog Arapskog proljeća Libiji donijeli pokolje, a ne dugo željenu slobodu i napredak, sudbinu s kojom se mogu usporediti samo patnje u ratom razrušenoj Siriji i Jemenu.
Kolaps javnog zdravstva zbog Covida
"Stanje je katastrofalno za obične građane zbog stalnih sukoba i podjela", rekao je Mazen Hejralah (43), koji živi i radi u Zauji, zapadno od libijske prijestolnice Tripolija.
"Kriza koronavirusa samo je pogoršala stvari", kaže zaposlenik libijske elektroprivrede čija je obitelj pogođena podivljalom inflacijom i drugim teškim posljedicama uništenog gospodarstva.
"S cijenama koje nastavljaju rasti više ne možemo dostojanstveno živjeti."
Stanovnici Tripolija i dalje povremeno nemaju struje i goriva. Siromaštvo se dodatno produbilo zbog utjecaja epidemije covida-19 na zemlju s najvećim afričkim naftnim rezervama u kojoj se sada raspao sustav javnog zdravstva.
Energetski sektor čini oko 60 posto gospodarske proizvodnje i nekoć je omogućavao izdašnu socijalnu državu.
No rat je prouzročio dugotrajna zatvaranja i veliki dio naftne infrastrukture je oštećen ili dotrajao.
Nakon godina zastoja zadnji mjeseci donijeli su, prema UN-u, "opipljiv napredak" - međulibijski dijalog i lagani oporavak ključne proizvodnje nafte. Prošlog tjedna libijski izaslanici u Švicarskoj dogovorili su se o privremenoj novoj izvršnoj vlasti.
Izbori kao nada
No, ogromni izazovi stoje na putu tog procesa koji bi trebao dovesti do održavanja nacionalnih izbora 24. prosinca.
Dok UN želi da Libijci sami odlučuju o svojoj budućnosti, čini se da nijedno rješenje nije izvedivo bez slaganja stranih sila koje su se pridružile sukobu slanjem vojnika, dronova i petrodolara.
"Situacija se stabilizirala na površini", rekao je analitičar Emadedin Badi, u izjavi prije objave o novoj izvršnoj vlasti, upozorivši da nema razloga za pretjerani optimizam u zemlji koja je doživjela neuspjeh više međunarodnih mirovnih inicijativa.
Trenutačni diplomatski zamah, kazao je, "samo je nusproizvod trenutnog susprezanja od nastavljanja rata, a ne istinska želja za postizanjem političkog rješenja".
