"Biraj"- to je riječ liječnika u sobi punoj novorođenčadi Ginekološke klinike Kliničkog bolničkog centra "Zvezdara" u Beogradu koja je 1988. šokirala Kuprešanina Marka Ivića. On veće 40 godina sa suprugom živi i radi u Njemačkoj. Na žalost, san o vlastitom djetetu nije bio ostvariv i zato se ideja o usvajanju djeteta činila dobrim rješenjem.
"Željeli smo usvojiti napušteno dijete iz sirotišta. Igrom
slučaja upoznao sam čovjeka koji mi se predstavo kao Dragan i on
mi je rekao da ima rješenje za mene u Beogradu.
Otputovali smo tamo i jako se iznenadio kada mi je rekao da
parkiram vozilo ispred rodilišta. Mislio sam da ćemo otići u
sirotište", svjedoči Marko Ivić u razgovoru za
Deutsche Welle.
Nakon što je obukao bijelu kutu krenuo jes liječnikom u obilazak rodilja, gdje je dodirvanjem kreveta trebao dati znak liječniku koja je od rodilja najsličnija njegovoj supruzi kako bi posvojio dijete koje će najviše nalikovati novim roditeljima.
Rodilište = trgovina djece
"Pitao me kako izgleda moja žena, a ja sam odgovorio da je crnka. Poslije me odveo u baby box s bebama i rekao mi da izaberem jednu. Doslovno mi je rekao "biraj". Dodao je da se po djetetu plaća 10.000 DEM, a ako želim blizance, onda 15.000 DEM. Rekao je da će sve papire srediti kao da je moja žena rodila. Čak mi je govorio da i moje njemačke prijatelje, ali i naše ljude, upoznam da u tom rodilištu mogu dobiti dijete ako žele. Kada je to govorio, predstavljao se kao veliki humanist jer su to, navodno, djeca iz siromašnih obitelji ili studentica koje nisu znale što bi s njima. Znao sam da to nikakop ne može biti uredu. Rekao sam da ću razgovarati sa ženom i otišao", prisjeća se Marko.
Ono što ga je navelo da ispriča svoju priču bio je jedan prilog nedavno objavljen na televiziji. To je bila priča o ženama iz Udruženja nestalih beba Srbije. Preklinjale su istinu o svojoj nestaloj djeci, sumnjajući da su postale žrtva trgovine.
"Supruga i ja gledali smo tu emisiju i ja sam samo rekao: Ane moja, to smo mogli biti mi. Mi smo mogli to ukradeno dijete kupiti. Mo smo mogli biti kupci. Ostali smo šokirani. Vidio sam majke i rekao da neću šutjeti. Odmah sam nazvao broj s ekrana gdje se pozivalo da se jave majke koje smatraju da su im djeca nestala", govori Marko.
Nakon toga, ubrzo je opet otputovao u Beograd.
No ovaj put na poziv majki iz Udruženja nestalih beba i to kao svjedok, sa snimljenim video svjedočenjem i pismenom izjavom koja će biti dokaz na sudu. Na novinarsko pitanje što bi učinio da je kojim slučajem kupio dijete, Marko odgovara: " Rekao bih, kćeri moja, spremi se, idemo u Beograd da tvoja majka više ne plače. U Srbiji treba istražiti ove slučajeve, jer nije normalno da se toliko novorođenčadi proglašava mrtvim", govori.
A to pokazuju i statistički podaci koje je ustupio Republički zavod za statistiku Republike Srbiej iz kojeg je jasno vidljivo da je u periodu od 1960.- 1990. od ukupno rođenih 4,660.714 djece, mrtvorođeno 22.792, a umrlo čak 228.006 djece do nepune godine dana.
"To je enormno visok broj i koji je dio tog broj alažno proglašen, još ne znamo", za DW govori Ana Pejić, tajnica udruženja roditelja nestalih beba Vojvodine, jednog od čak pet koliko ih je u Srbiji. I ona sama od 1988. traga za svojom djevojčicom.
Majke iz Srbije i BiH veže ista sudbina
Djevojčica Ane Pejić nestala je 1988.godineu Sremskoj Mitrovici,
ali je, govori 2015. smogla snage pogledati dokumentaciju.
"Krenula sam tek tada tražiti jer sam vjerovala liječnicima.
Mislila sam da je zaista umrla, no slučajno sam primijetila da mi
je u knjigu rođenih upisano žensko dijete, a u knjigu umrlih
muško. Žensko ima jedan matični broj, a muško drugi. Pitala
sam bolnicu gdje mi je dijete, a oni su me uputili pogrebnom
poduze. Nakon što su me iz pogrebnog poduzeća Komunalije u
Sremskoj Mitrovici pismone ouvijestili da dijete tu nije
sahranjeno, podnijela sam kaznenu prijavu tužiteljstvu koje mi je
odgovorilo da je dijete najvjerojatnije odneseno u Novi Sad i
spaljeno u krematoriju u bolnici, iako ova bolnica nije imala
krematorij, Nema nikakvih
dokaza da je to stvarno i učinjeno" govori svoju potresnu priču
Ana.
Javile se i "izgubljene bebe"
"Navodno me našao policajac, a kada sam htjela stupiti u konatakt s njim, itko mi nije znao ništa reći o tom čovjeku. Posvojena sam sa dva i pol mjeseca. Pogledajte ovo: dijete rođeno 15.listopada, prvi put upisano u matične knjige 14.prosinca, posvojeno 31.prosinca, a 14. prosinca bilo je upisano na svoje roditelje. Matični broj dodijeljen 1989. iako ja imam putovnicu SFRJ iz 1987 gdje piše moj matični broj", ovo je samo mali djelić zamršene priče Stele Selviž, "izgbljene bebe" iz Zenice.
Za razliku od nje, Igor koji dijeli sličnu sudbinu, zna da je donesen iz Srbije u Makedoniju, "Ne znam jesam li i ja jadan od ukradene djece, ali znam da je moj pokojni otac govorio da je debelo platio nekoj babici da ja dođem ovdje. Ja nastavljam potragu za svojim biološkim roditeljima", govori.
Država zna
Iako je ovaj problem u Srbiji već dugo poznat, tek prošle godine Vlada Srbije naložila je formiranje mješovite komisije koja će se baviti slučajevima beba za koje roditelji sumnjaju da su nestala iz rodilišta. Iz KBC Zvezdara u Beogradu, kako je za DW ispričala glasnogovornica Aleksandra Jeličić, menadžment se ne želi oglašavati o događaju od prije 30-ak godina na upit da je njezin liječnik Marku Iviću 1988. godine nudio bebe na prodaju.
Iz ureda ministrice Slaviđe Đukić, zadužene za demografiju i
populacijsku politiku,
DW-u su potvrdili da je Vlada Republike Srbije u
ožujku 2018. godine formirala Komisiju za
ispitivanje postupaka državnih organa u rasvjetljavanju
prijavljenih slučajeva nestale djece u Srbiji. Rok za to je dvije
godine. „Uvjereni smo da će Komisija u zadatom roku dati
maksimalan doprinos kako bi se ustanovile činjenice i
poduzele odgovarajuće mjere u cilju rasvjetljavanja
prijavljenih slučajeva nestale djece u Republici Srbiji",
odgovoreno je na upit DW-a.
