Čitam analize napretka Europske komisije za članice čekaonice i čekaonice za čekaonicu ili potencijalne kandidate. Isključivši Island, koji jest otok za sebe, i Tursku, koja jest dvo-kontinent za sebe, zapadnobalkanski dio storije je zapravo priča o nesposobnim vladama, neambicioznim vodstvima i letargičnim građanima kojima sav taj kaos izgleda odgovara. Da ne bi bilo zabune, Hrvatska je dobila do sada najbolji, najpovoljniji izvještaj – bilo bi čudo da je drugačije s obzirom da su pregovori stigli u rekordnu šestu godinu, sa svim izgledima da im neće uteći ni sedma dogodi li se nastavak glumatanja da se promjene prilagodbe zaista čine dalje od prihvaćenih zakona. Dugo, bezobrazno predugo. Ukoliko zemlja, naravno, zaista želi postati članicom EU sa sređenom ekonomijom i efikasnom državnom upravom.
Nekakvo opravdanje, istina prilično labavo i tanko, jeste da su kriteriji pooštreni, bezobrazna EU ne želi nam popuštati kako što je to učinila zemljama prošlog kruga proširenja i naročito okašnjelima Bugarskoj i Rumunjskoj. Na početku procesa uzor su nam bile susjedne zemlje zapadne Europe, primjerice Austrija, a ambiciozniji su prizivali Švicarsku.
Kako su stvari napredovale i proces pristupanja krenuo u pregovore, ljestvica ciljeva se spuštala – paralelno sa spoznajom o razmjerima predstojećeg posla. S takvom taktikom Blanka Vlašić nikada ne bi postala visašicom, a kamoli osvajala medalje. U prvom mandatu Sanaderove Vlade startalo se s ciljem Slovenije i Češke, potom se, kako je otvoren drugi mandat, kriterij snizio na Bugarsku i Rumunjsku, dok je sada utjeha da smo, eto, bolji od regije. Regije u kojoj se, sudeći prema postignutom, "analiza napretka" se prije može okrstiti "analizom stagnacije". To je popis svih zala, gluposti i neodgovornosti stvorenih nekompetentnim vlastima, korumpiranim pojedincima, rodijačkim vezama, nacionalnim tenzijama i, s druge strane vage, građanima, počesto, nažalost, jednako spremnim na muljaže kako bi spojili kraj s krajem.
U Hrvatskoj nikog ne boli glava što je u jednom objektivno pisanom dokumentu većina ključnih prilagodbi počašćena ocjenom "ograničenog napretka". O tome svjedoči svaki građanin primoran pokloniti se administraciji – "može se izvijestiti o ograničenom napretku reforme javne uprave", počinje Komisijin izvještaj popisivati neučinjeno.
Najgore od svega je to što se promjene koje bi trebale dovesti do decentraliziranog, efikasnog državnog servisa za građane i tvrtke, koji ga plaćaju povisokim PDV-om i k tome hrpetinom "parafiskalnih nameta" (idealnim sredstvom za odbijanje ulagača), događaju isključivo zbog pritisaka "Bruxellesa". O "Bruxellesu" se, inače, piše citirajući budalaštine engleskih tabloida, u čemu domaći mediji imaju zaista debelog putra na glavi. Ljepše zvuči. Valjda je predosadno čitati pilanja o funkcioniraju prav(n)e države.
Analiza je potvrdila i to da ljudi vole lupeže, "nema kulture političke odgovornosti za otkrivene slučajeve korupcije", plus "ograničen je napredak u prevenciji korupcije". Uz opasku da "dvojno državljanstvo u regiji nastavlja stvarati uvjete nekažnjivosti".
Zatim ekonomija. Zemlja je u dugu do guše i još tone. Neki dan premijerka lansira još jedno slatko obećanje o olakšavanju rada biznisima. Obećanje za nešto što se moralo dogoditi ako ne prije 15 onda makar prije pet godina. Konkretne se mjere daju doslovno prepisati iz uspješnijih, ambicioznijih gospodarstava jer su sve praksom provjerene, a udruga europskih gospodarskih komora i europskih poslodavaca veoma rado stoji na raspolaganju. Ali, onda bi se erodirao profit domaćim monopolistima, a to je za vlast previsoka cijena gospodarskog oporavka. Zar EK mora ukazati na to da "ulagačka klima nastavlja trpjeti zbog teškog tereta uredbi i brojnih parafiskalnih nameta"? Uz napomenu da "unapređivanje okružja za djelovanje tvrtki ostaje ključnim prioritetom pristupnog partnerstva". Drugim riječima, nije ništa učinjeno, a trebalo je.
I, da ne zaboravimo, još jedan je važan posao traljavo odrađen: "vlasti su činile ograničene napore za zadržavanje rasta fiskalnog deficita" te "postignut je ograničen napredak u racionalizaciji javne potrošnje". Po naški, država rasipa nezarađeno.
Sramotno je da sve ove promjene ne idu bez pritisaka. I da ovako stravično kasne. A još je gore da javnost ništa ne pita i ne priča. Da, svatko ima i vlast i zemlju kakvu (većina) zaslužuje.
Vezani članci:
arti-201011150196006 arti-201011160235006 arti-201011090600006
