U glavnom gradu Perua Limi od ponedjeljka će predstavnici 195 zemalja tijekom 12 dana konferencije UN-a o klimatskim promjenama pokušati dogovoriti uvjete globalnog klimatskog sporazuma, koji bi se trebao potpisati na idućoj konferenciji 2015. u Parizu i u kojem bi se svaka pojedina zemlja, između ostaloga, obvezala za koliko će i do kojeg vremenskog roka smanjiti emisiju stakleničkih plinova.
Teški pregovori
Pregovori, koji će nesumnjivo biti vrlo teški, vodit će se na temelju triju ključnih prošlih ili budućih sporazuma.
Prvi je Globalni sporazum o klimi, koji bi trebao biti usvojen krajem 2015. u Parizu i postati pravni okvir koji bi u konačnici doveo do usporavanja i prekida procesa globalnog zatopljenja. Očekuje se da sve zemlje daju svoj doprinos, prije svega kroz ostvarenje cilja ograničavanja globalnog zatopljenja na 2 stupnja Celzija u odnosu na predindustrijsko razdoblje.
Drugi je Protokol iz Kyota, dogovoren 1997., koji je 2012. produžen do 2020. kako bi premostio vakuum do potpisivanja globalnog sporazuma o klimi. Tim se protokolom smanjenje emisija štetnih plinova tražilo samo od industrijaliziranih zemalja, dok su zemlje u razvoju, poput Kine, bile izuzete. Sjedinjene Američke Države, kao najveći zagađivač u vrijeme njegova nastanka, potpisale su Protokol iz Kyota, ali ga Kongres nikad nije ratificirao.
Treći dokument je Okvirna konvencija UN-a o klimatskim promjenama (UNFCC), usvojena na Summitu o Zemlji u Riju de Janeiru 1992., koja je postavila temelje za borbu protiv klimatskih promjena i koju je potpisalo 195 država, uključujući i SAD.
O čemu će biti riječ?
Pregovori u Limi većinom će biti usmjereni na to koji bi plinovi trebali biti najviše smanjeni i određivanje krajnjeg roka do kojeg se to treba ostvariti. Sve će države već u Limi, a najkasnije do ožujka 2015., morati iznijeti svoje ciljane razine do kojih će smanjiti emisiju štetnih plinova i vremenski okvir do kojeg to namjeravaju učiniti.
Koliko će složeni biti pregovori i koliko će teško - mnogi kažu i nemoguće - biti dogovoriti načine kojima bi se ostvarili zacrtani ciljevi govori činjenica da su se dosadašnji pregovori o borbi protiv klimatskih promjena gotovo redovito završavali međusobnim optužbama i izostankom ikakvog dogovora, kao što se to dogodilo na konferenciji u Kopenhagenu 2009., od koje se očekivalo jako puno, a koja je završila potpunim neuspjehom.
Vječni je prijepor između razvijenih i zemalja u razvoju - globalnom zatopljenju najviše su pridonijele razvijene zemlje razvijajući se industrijama koje ispuštaju štetne plinove u vrijeme kad to još nitko nije vidio kao problem pa zemlje u razvoju od njih traže da plate najveću cijenu i da najviše smanje emisije. Industrijalizirane zemlje, međutim, ističu činjenicu da je globalno zatopljenje aktualni problem i traže od zemalja u razvoju smanjenje emisija štetnih plinova neovisno o tome što će se zbog toga sporije razvijati, o čemu zemlje u razvoju, prije svih Kina, ne žele ni čuti.
Optimizma malo, ali postoji
Malo nade svijet je sasvim neočekivano dobio nedavnim po opsegu skromnim, ali povijesnim dogovorom između Kine i SAD o ograničavanju emisije štetnih plinova, jer je upravo pat-pozicija između dvaju najvećih svjetskih zagađivača više od desetljeća onemogućavala ikakav napredak u borbi protiv klimatskih promjena.
Američki predsjednik Barack Obama najavio je da će SAD do 2025. smanjiti emisiju stakleničkih plinova za 26 do 28 posto u odnosu na razine iz 2005. No hoće li to moći ispuniti drugo je pitanje, uzimajući u obzir otpor takvom razvoju događaja među republikancima, koji od siječnja preuzimaju kontrolu nad oba doma američkog Kongresa.
Kina nije odredila ciljano smanjenje emisija štetnih plinova za budući sporazum, ali je objavila kako će do 2030. povećavati emisiju CO2, a da će je nakon toga početi smanjivati. To možda zvuči nedovoljno, ali je riječ o prvom vremenskom roku koji je ta zemlja uopće ikad spomenula kad je u pitanju emisija stakleničkih plinova. Također je objavila da do istog roka namjerava povećati udio nefosilnih goriva u svojem energetskom sektoru za 20 posto.
Ni Indija još nije postavila konkretne ciljeve glede emisije štetnih plinova nego je tek objavila neobvezujuću odluku da emisiju CO2 do 2020. smanji za 20 do 25 posto u odnosu na ratine iz 2005, ovisno o rastu BDP-a, ali u provedbu te odluke teško je povjerovati ako se zna da ta zemlja potiče razvoj teške i okolišu štetne industrije.
Najviše je u pogledu smanjenja emisije stakleničkih plinova učinila Europska unija, koja si je postavila i najviše ciljeve za budućnost. EU tako namjerava do 2030. za 40 posto smanjiti emisiju CO2 u odnosu na stanje 1990. Udio obnovljive energije, poput sunčeve i energije vjetra, povećat će se na najmanje 27 posto, a za isti postotak planirano je i smanjenje korištenja energije. Te mjere EU čine predvodnikom među "velikim igračima", iako se konkretni načini provedbe planiranog tek trebaju osmisliti.
U konačnici će trgovina kvotama emisije CO2 između onih koji ga ispuštaju više od dopuštenog i onih koji svoju kvotu ne mogu ispuniti vjerojatno biti sredstvo kojim će svijet uspjeti održati razine CO2 na potrebnim razinama.
Podaci upozoravaju, prijeti katastrofa
Činjenica je da se svijetu, ako vrlo brzo ne poduzme kokretne i značajne mjere, ne piše dobro. Klimatolozi upozoravaju da bi to značilo da bi se 2100. prosječna temperatura u svijetu povećala za 3-4 stupnjeva Celzija u odnosu na predindustrijsku eru, što bi pratilo drastično povećanje razine mora i ugrozilo golema priobalna područja i otoke i njihovo stanovništvo.
A da te tvrdnje nisu bez temelja potvrđuju zastrašujući podaci koje otkriva usporedba sadašnjeg stanja s prošlošću - prosječna temperatura u svijetu već sad je za 0,85 stupnjeva Celzija viša od one u predindustrijskom razdoblju; svako od posljednja tri desetljeća bilo je toplije od prethodnog i najtoplije od 1850.; Institut za klimatska istraživanja iz Potsdama objavio je grafikon na kojem se vidi da su od 1500. najtoplija ljeta bila 2010., 2003., 2002., 2006. i 2007. godine; od 1750. dosad, polovica ukupne emisije ugljičnog dioksida (CO2) koja je nastala kao posljedica isključivo ljudskog djelovanja proizvedena je od 1970. naovamo; zbog apsorpcije dijela emisije CO2 (30 posto), kiselost oceana porasla je za 26 posto, a u posljednjem stoljeću prosječna razina mora povisila se za 19 centimetara; te je koncentracija stakleničkih plinova u atmosferi najviša u posljednjih 800 tisuća godina.
Zato je poštovanje praga maksimalnog dopuštenog porasta temperature od 2 stupnja Celzija u odnosu na predindustrijsku eru ključno ako svijet želi izbjeći ozbiljne i nepovratne posljedice. Put do ostvarenja tog cilja bit će trnovit, jer će se to dogoditi jedino uz smanjenje emisija stakleničkih plinova za 40 do 70 posto do 2050. (i to u odnosu na razine iz 2010.) i na potpuni prestanak ispuštanja tih plinova do 2100., ali alternativa zapravo ne postoji.
