9. siječnja 2007. godine 17-godišnji turski nacionalist ubio je novinara Hranta Dinka blizu njegove redakcije lista Agos u Istanbulu. Deset godina nakon ubojstva, Armenci i Turci još nisu ostvarili pomirenje.
Nije dakako to samo zbog tog ubojstva. No taj se tursko-armenski novinar prvi usudio progovoriti o tabu temi armenskog genocida u Turskoj, i načinu na koji se on gotovo stoljeće kasnije odražava na način života Armenaca, na turskom jeziku, u novinama za šire pučanstvo.
Sporno pitanje genocida iz 1915. godine
Odnosi Turaka i Armenaca determinirani su do danas pokoljem i deportacijom milijuna Armenaca iz Anatolije u jeku Prvog svjetskog rata, u vrijeme kad je Osmansko Carstvo bilo na izdisaju.
Armenci ubojstva smatraju genocidom, a to priznaju i mnoge zapadne zemlje.Turksa to ne priznaje, posebno jer su u ono doba Carstvom, u kojem je tada sultan bio samo figura, vladala trojica paša koje mnogi u Turskoj smatraju junacima.
Događaji iz 1915. izbrisali su armensku nazočnost u Maloj Aziji, a u modernoj turskoj državi ih živi samo nekoliko desetaka tisuća. Turska i Armenija još uvijek nemaju diplomatske odnose.
No ubojstvo Hranta Dinka dodatno je pogoršalo stvari. "Hrant je silno htio dvije stvari. Ohrabriti dijalog Turaka i Armenaca i ispričati turskom društvu o armenskim problemima u Turskoj", kaže Yetvart Danzikyan, njegov nasljednik na mjestu glavnog urednika Agosa.
Ubojstvo je šokiralo Tursku i izazvalo nezapamćeni val solidarnosti. Deseci tisuća ljudi izašli su na ulice i izvikivali "Svi smo mi Armenci".
Život kao cijena normalizacije
Rođen u maloazijskom gradu Malatyi, u kojem je nekoć živjela velika armenska populacija, koja danas gotovo ne postoji, Dink se preselio u Istanbul 1996. i osnovao Agos. Agos nije bio prvi niti jedini armenski list u Turskoj, ali je bio prvi koji se tiskao i na turskom jeziku, što je omogućilo društvenu raspravu koja je dugo bila tabu.
"Hrant Dink je omogućio da govorimo turskom društvu o velikim problemima Armenaca koji proizlaze iz 1915.", rekao je urednik Agosa na armenskom jetiku Pakrat Estukyan.
"Njegov je doprinos bio golem. Nažalost, to je platio svojim životom".
Dinkova smrt postala je simbol toga koliko je to riskantno. Fotografija njegova tijela prekrivena plahtom ispod koje su virile samo njegove cipele s rupom na potplatima, naglasila je tu tragediju.
Iako je njegov ubojica brzo uhićen i osuđen na 22 godine zatvora, suđenje nije odgovorilo na sva pitanja o tome tko se sve krije iza te zavjere. Deseci policajaca optuženih za prikrivanje zavjere i dalje su po sudovima bez presude na vidiku.
"Sudovi i nakon 10 godina nisu rasvijetlili ubojstvo. Nemamo više nikakvih očekivanja", kazao je Estukyan.
Bez nade za skoru normalizaciju odnosa
Iako je bilo nekih sramežljivih pokušaja turskih i armenskih vlasti da rade na normalizaciji odnosa dviju zemalja, to nije dalo nikakvih rezultata.
Atmosfera je dodatno otrovana na stogodišnjicu masakra 2015., koja je u Turskoj bila izborna godina i kao takva prepuna nacionalističke retorike i priznanja da vlast u Ankari nikada neće pokolj priznati kao genocid.
Zastupnik Garo Paylan iz Narodne demokratske stranke (HDP) nedavno je suspendiran iz parlamenta jer u raspravi o 1915. taj događaj nazvao "genocidom".
Analitičari se ipak nadaju da je pomirenje moguće. Do prije deset godina bilo je nezamislivo imati Armenca u parlamentu, a kamoli tamo izgovoriti riječ "genocid".
To znači da je Dink ipak razbio neke tabue. "Njega više nema, ali njegova misija i dalje traje i nadahnjuje nove naraštaje da gledaju naprijed", zaključio je armenski analitičar Richard Giragosian.
