Osim brojnih mladih koji su životne temelje umjesto u Hrvatskoj odlučili stvarati u inozemstvu, van odlaze i ljudi koji pritom moraju napustiti partnere i djecu. Takvu priču sada živi i obitelj Puljiz iz Rijeke.
43-godišnji Imoćanin Andrej koji već 15 godina sa suprugom Vjeranom živi u Rijeci prije godinu je dana morao napustiti dom, ženu i djecu i potražiti posao u Njemačkoj. Tamo radi kao električar, a zaposlen je u tvrtki koja iznajmljuje radnike drugim firmama te je trenutno stacioniran u Konstanzu u Baden-Württembergu.
Odvojenost od obitelji mu najteže pada
'Dnevno radim osam do devet sati, s pauzom, ali trenutačno radim i po 11 sati dnevno jer to zahtijeva posao. Prekovremeni rad mi se isplati jer te sate mogu iskoristiti za plaćeni odmor i to svakih mjesec, mjesec i pol dana, a sjajno mi dođu da odem kući i budem malo s obitelji. Zadovoljan sam i primanjima, tvrtka mi osigurava i kvalitetan smještaj koji je uvijek blizu mjesta na kojem radimo. Osim toga, kad idem kući, plaćaju mi putnu kartu. Najteže mi pada odvojeni život od Vjerane i djece. Djeca rastu, a sve to prolazi bez mene. Jednom sam se dan uoči polaska u Njemačku rasplakao, baš mi je bilo teško, iako stalno mislim da će mi s vremenom biti lakše od njih se odvojiti. Teško mi je bilo ostaviti malenu Luciju, a i Lovri sam sad najpotrebniji jer je u godinama kad mu treba otac da ga pomalo uvodi u život. On jedva čeka kad ću doći, kad ću ga nazvati pa onda pričamo o njegovim temama, često su trivijalne, ali mi je važno da mi želi reći sve što mu je važno', ispričao je za Deutsche Welle.
U Njemačkoj radi mnoštvo ljudi iz Hrvatske i regije
Svaki odlazak natrag teško mu pada i potrebna su mu dva-tri dana da se ponovno navikne na odvojenost od obitelji. Naporno radi pa mu i vrijeme brže prođe. Na poslu se druži s brojnim kolegama iz regije koji su također zbog trulog sustava i nemogućnosti prehranjivanja obitelji morala otići. Supruzi Vjerani također nije lako.
'Kad sam ostala sama s djecom bilo me je pomalo strah. Ranije nikad nisam mislila da ćemo se Andrej i ja dovesti u situaciju da moramo živjeti odvojeno. U 14 godina braka, dok on nije otišao, mislim da nije bilo 10 dana u komadu da smo nas dvoje bili razdvojeni. Sve smo radili skupa i baš volimo biti zajedno. Kad je otišao, u našoj 15-oj godini braka, bilo mi je grozno, ali znam zašto je otišao i da nam je sad zbog toga, u materijalnom smislu, bolje', kazala je Vjerana.
'Najteže mi je navečer kad legnem djecu i ostanem sama jer onda razmišljam što bih da je Andrej pored mene. Skupa smo lijegali i skupa se ustajali i sad odjednom toga više nema. U tim mislima zaspem, sutra se probudim, nastojim sve to zaboraviti, posvetim se obavezama i idem dalje. Živim za te dane kad se on vrati kući, to vrijeme onda provedemo kvalitetno i u neku ruku mi se čini da kvalitetnije provodimo zajedničko vrijeme otkad živimo razdvojeno. Kad dođe nastojimo iskoristiti svaki trenutak, posvetiti se i sebi i djeci, otići nekamo zajedno', dodala je.
