Vozači i motociklisti su ljuti. U Londonu je stupilo na snagu ograničenje brzine od oko 30 kilometara na sat u takozvanim "Ulez zonama" ("Zone ultra niskih emisija"), a na snazi je cijelog dana. Sve to, naravno, u skladu s novim ekološkim standardima. I Nizozemci su se morali odreći automobila u ime održivog transportnog sustava, a sličan trend događa se i u Španjoskoj te u Kanadi. Vozači gotovo da formiraju koaliciju u pokušaju pružanja otpora trendu koji im se nimalo ne sviđa.
Korak dalje u toj priči su autonomna vozila, o čemu je za UnHerd govorio Matthew Crawford, američki pisac i znanstveni novak na Institutu za napredne studije kulture na Sveučilištu Virginia i autor knjige "Zašto vozimo - o slobodi, rizicima i vraćanju kontrole".
"Čini se da neki ljudi vožnju imaju "na piku" a političari koji to reguliraju - nedostaje im legitimiteta. Fokus je uglavnom na automobilima i regultornom entuzijazmu", kaže Crawford, koji smatra da vožnja - kao upravljanje nečim sofisticiranim poput automobila - daje čovjeku osjećaj autonije, slobode i egzistencijalno je važna.
"Skateboard ili bicikl jednostavna su prijevozna sredstva, nešto poput proteze, produžetka tijela, integrirani u tijelo. Nešto slično može se reći za automobil, posebno za manje i primitivnije automobile gdje je kontrola upravljanja bila veća. Ljudi se vežu za iskustvo vožnje, a dobro raspoloženja koje iz toga proizlazi moćan je osjećaj", smatra Crawford.
Put u pasivnost i ovisnost
Ključan element u tome čini upravo ono čega autonomna vozila donose na pretek, a to je "daljinsko upravljanje".
"Automobili bez vozača, osjećaj da vas netko pasivno vozi uokolo, ne želim reći da vodi u anksioznost, ali to je put u revoluciju bivanja putnikom", kaže Crawford koji smatra da naša budućnost ide prema sceni iz animiranog filma Wall-E, u kojoj debele ljude voze autonomna vozila dok oni bezbrižno gledaju zabavan sadržaj na monitorima i u rukama drže šalice s kavom.
"Čini se da su opušteni i da se osjećaju potpuno sigurno i to ih nekako čini manje ljudima. Mislim da je to karikirani prikaz onoga što nas smeta u ovoj priči", kaže Crawford koji naglašava da kretanje vlastitim naporima i moćima zauzima važan segment u ljudskoj psihologiji te da čak i prilikom korištenja navigacije u vožnji dozvoljavamo jednu vrstu pasivnosti i ovisnosti.
"Forsiranje automobila bez vozača dio je tog šireg koncepta sigurnosti, ali koji dalje vodi u pasivnost i ovisnost", kaže.
Život u 'matrixu'
Važna komponenata je i sama konstrukcija vozila. Kada sami upravljamo vozilom, to u nama budi želju da razumijemo kako cijeli princip vožnje funkcionira i to djeluje pozivajuće na intervenciju. Postoji duboko intelektualno zadovoljstvo u rastavljanju stvari i pokušaju razumijevanja kako one funkcioniraju, naglašava Crawford.
"Ideja daljinskog upravljanja ljude "trlja na krivi način". Nije toliko problem u tome što je nešto digitalno, jer se to potencijalno da naučiti i svladati, nego u tome što ljudi ne žele osjećaj da su uvučeni u birokratski stroj koji stoji iza tehnologije, nešto poput "matrixa". To nije više na razini znanstvene fantastike", dodaje.
"Vidjeli smo s prosvjedom vozača kamiona u Kanadi da je bila politička akcija nemilosrdnog blokiranja bankovnih računa ljudi koji su im donirali novac. Politički je interes spriječiti takve stvari. Mislim da zapadni lideri pomalo zavidno gledaju na Kinu i polako metastaziraju takve mehanizme kontrole i u našem društvu. Kontrola nad automobilom kao da je postala zadnja rezerva kapaciteta za individualizam", kaže.
Društveni inženjering podređen profitu
Crawrofd smatra da cijeli pokret zelene energije nije ništa drugo doli masivan zaokret od ulaganja u smjeru toga da "stranački podobni glumci" teže energetskom siromaštvu i ozbiljno štete radničkoj klasi. Dio je to, smatra, šire priče o politici transporta i tome da se energetska politika zarobljava u rukama, kako on to zove, "partijske države".
Zanimljivo je opažanje i da električni automobili ljude vežu za mikrosredine, radi slabih kapaciteta i ovisnosti o električnim stanicama za napajanje. To se kosi s vizijom otvorene ceste i međudržavnim putovanjima.
"Bitno je osvijestitit taj osjećaj uzaludnosti koji ljudi toleriraju. Ranije ovog mjeseca Kalifornija je odobrila autonomne taksije u San Franciscu u velikom broju. Ispada da je jedan od četiri generalna komesara donositelja te odluke ujedno i generalni savjetnik za takva putovanja. Izražen je taj osjećaj "korporatokracije" gdje se građane baš i ne pita puno. Zapravo, u anketama kad se ljude pita, ne smatraju da je to dobra ideja", upozorava Crawford.
Podsjeća na anketu provedenu u studenom 2021., kada je čak 44 posto odraslih Amerikanaca izjavilo da je široka upotreba automobila bez vozača loša ideja. Nije bilo sigurno 29 posto njih, dok je 26 posto smatralo da je to dobra ideja.
"Ljudi se preferiraju voziti sami. Ovo je društveni inženjering podređen profitu", kaže. Elitistička ideja "neizbježne promjene" nalaže da si loša osoba ako si protiv toga, dodaje.
Ušteda vremena za što?
Autonomni automobili, koji moraju dijeliti cestu s vozačima, za inženjere predstavljaju velik izazov. Iako se još ne govori o smanjenju vozača na ulicama u to ime, kada krene i ta tema, ona će jasno ukazivati na postoji urbani sustav dizajniran od strane nekog kartela tehnoloških kompanija.
"Možete biti prilično sigurni da neće biti podložni demokratskim procesima i da kod neće biti dostupan inspekcijskom nadzoru", upozorava Crawford koji smatra da je ovo samo još jedan primjer kako Silicijska dolina pokušava transferirati bogatstvo, a ovoga puta pokušava uzeti profit Detroitu, inače sjedištu tri najveće američke auto-kompanije: General Motors, Ford i Chrysler.
Moderno urbanističko planiranje i težnja da se gradovi rade iznova, "od skice", često rezultira modelima gradova u kojima nitko ne želi živjeti, jer je ljudski element isključen, kaže Crawford te dodaje da planske sheme upravljanja gradovima uništavaju gradske ulice koje su živi organizam te u kojima postoje pravila socijalnog društva.
"Moderno urbanističko planiranje ide na ruku onome što planiraju tehnološke kompanije: pametnim gradovima i autonomnim automobilima", kaže Crawford. "Idemo li dovoljno daleko s tom idejom, cijeli svijet može izgledati kao scena iz Wall-Eja. Psihologija Kelly Lambert napravila je zanimljivu analizu onoga što zove nagrade potaknute trudom. Evoluirali smo na način da težimo tako raditi stvari. I kada sve napravite lako dostupnim, ljudi postanu anksiozni i depresivni. I dok s jedne strane vidimo olakšanje u oslobađanju slobodnog vremena, već umjesto toga uživati u zabavi, mislim da osobito Amerikanci ne znaju kako stvarno treba koristiti slobodno vrijeme", kaže Crawford.
POGLEDAJTE VIDEO: Bez pojasa, s 23 konjske snage i star 60 godina. Trabant postao kultni automobil koji privlači kolekcionare
Konstruirani svjetovi stvoreni radi profita
Na pitanje, postoji li i dobra strana svega toga, kaže:
"Imamo virtualnu stvarnost u kombinaciji s umjetnom inteligencijom. Mislim da će ljudi biti uvučeni u svjetove koji nisu stvarni već konstruirani svjetovi, stvoreni radi profita, kojima se upravlja s daljine. Prava stvarnost je takva da nas iznenađuje. Neiscrpno je bogata. Ne može biti popunjena do kraja, ona ostaje misterij. Kažem to kao fizičar. Neke elemente ne možemo shvatiti i do kraj svladati. To je izvor regeneracije. Kad smo u materijalnom okruženju, uvijek postoji prostor za iznenađenje i za čuda u svijetu", kaže.
Na pitanje, što bismo mogli učiniti kako bismo se oduprijeli negativnim tehnološkim trendovima ili onima koje ne želimo prihvatiti, Crawford savjetuje kontatat i interakciju licem u lice.
"To će nam uvijek biti dostupno. Svakodnevna zadovoljstva postojanja i socijalizacije ostaju nam na raspolaganju. Moramo se više okrenuti tome, s više hrabrosti i snage", zaključuje.
