U gradu koji je nazvan po njemu prvi američki predsjednik George Washington postavio je 1791. kamen temeljac za zgradu koja više nego ijedna druga na svijetu simbolizira političku moć. Preminuvši prije dovršetka izgradnje sudbina će htjeti da upravo Washington bude jedini predsjednik koji u spomenutom zdanju niti će stanovati niti iz njega upravljati Sjedinjenim Američkim Državama.
Prvi stanar Predsjedničke kuće, kako se tada nazivala, postat će 1800. Washingtonov nasljednik John Adams sa svojom suprugom Abigail. Sto godina kasnije odlukom Theodorea Roosevelta zgrada na adresi Pennsylvania Avenue 1600 u kojoj se nalaze rezidencija i ured američkog predsjednika i službeno dobiva naziv Bijela kuća. U više od dvjesto godina postojanja Bijela će kuća svjedočiti velikom požaru, brojnim rekonstrukcijama i naravno galeriji zanimljivih likova od kojih će mnogi imati status najmoćnijih svjetskih državnika.
Iz današnje perspektive može zvučati nevjerojatno, ali stanari Bijele kuće nisu oduvijek pobuđivali interes javnosti izvan SAD-a. Razlog, koji iz današnje perspektive može zvučati još nevjerojatnije, bio je tzv. izolacionizam, odnosno vanjskopolitička doktrina SAD-a koja se temeljila na nemiješanju u politiku drugih država, posebno europskih. Napuštanjem te prakse ulaskom u Prvi, a zatim i Drugi svjetski rat započinje period intenzivne američke političke, ekonomske i kulturne ekspanzije na globalnom nivou, a što će se onda uvelike odraziti i na percepciju i značaj američkih predsjednika u svijetu.
Kraj europske i početak američke dominacije
Ono što se do 1945. tek naziralo tada postaje činjenica. Stoljećima najmoćnije države i velika kolonijalna carstva poput Velike Britanije i Francuske u drugu polovicu 20. stoljeća ulaze tek kao drugorazredne sile. Nakon dvije tisuće godina europske dominacije centar svjetske moći prvi se put u povijesti seli na drugu obalu Atlantskog oceana. Najvažnije odluke o kojima će ovisiti sudbine naroda i država na svim kontinentima umjesto u Buckinghamskoj palači, Versaillesu i Schönbrunnu od sada će se donositi u Bijeloj kući.
Od tog će trenutka životi američkih predsjednika, njihove političke i vojne odluke, vanjsko i unutarnjopolitičke afere, obiteljski odnosi i izvanbrančne aktivnosti postati predmetom interesa ljudi širom svijeta. Svaka generacija ima neko sjećanje vezano uz stanare Bijele kuće. Jednima će to biti atentat na Johna Fitzgeralda Kennedyja, drugima javna ostavka Richarda Nixona, trećima poziv Ronalda Reagana Mihailu Gorbačovu da sruši Berlinski zid. Jedni će izbor Georgea Busha mlađeg doživjeti kao najupečatljiviji primjer dekadanse američkog društva, a drugi će u izboru Baracka Obame vidjeti nadu da u istom tom društvu još uvijek postoji dovoljno razuma.
Bez obzira na često drastične razlike između američkih predsjednika kada su u pitanju državničke vještine, imidž ili (ne)popularnost, izbori iz 2016. rezultirat će ipak nečim neočekivanim. Mogle su se i ranije iz Bijele kuće čuti rasističke izjave, bilo je i ranije populista koji su javno pričali ono što su njihovi birači htjeli čuti, bilo je predsjednika koji su lagali, vrijeđali i omalovažavali, onih koji su bili egocentrični, samovoljni i koji su neistomišljenike doživljavali neprijateljima. Ali tek su spomenuti izbori omogućili da se sve navedeno objedini u jednoj osobi. Istina je da Donald Trump nije podijelio Ameriku. Ona je već dugo podijeljena politički, svjetonazorski, rasno i klasno. Međutim, svojim postupcima i izjavama on je postojeće podjele uspio dodatno produbiti i naglasiti.
Trump First umjesto America First
Pohvalama na račun bijelih suprematista i vjerskih fundamentalista dao je jak vjetar u leđa desnom ekstremizmu. Rasističkim izjavama učinio je nebijelom stanovništvu u SAD-u život još težim i nesigurnijim. Neargumentiranim kritikama i sumnjama u znanost, te nevjerojatnom lakoćom zanemarivanja činjenica postao je idol teoretičarima zavjera i svima onima koji iz različitih razloga iracionalnom daju prednost nad racionalnim. Izmišljanjem vijesti, širenjem lažnih informacija i zloupotrebom društvenih mreža možda je i nepovratno ugrozio istraživačko novinarstvo i povjerenje javnosti u mogućnost objektivnog izvještavanja. Potpunom odsutnosti suosjećanja prema slabijima i zastupanjem isključivo interesa klase kojoj pripada svojim je sunarodnjacima, ali i cijelom svijetu, zorno pokazao kako izgleda kapitalizam u najgorem obliku.
Vanjskopolitičke interese SAD-a podredio je vlastitim interesima i ambicijama. Iza njegova "mirotvorstva" ne stoji iskrena opredijeljenost dugoročnim mirovnim politikama niti suštinsko poznavanje uzroka i posljedica aktualnih kriznih situacija. U razgovorima sa sjevernokorejskim, izraelskim, arapskim, srpskim ili kosovskim vođama vidio je prije svega vlastitu korist koja je svoj konkretan oblik trebala dobiti u reizboru za američkog predsjednika ili (barem) u Nobelovoj nagradi za mir. Iza političko-propagandne parole kojom obmanjuje javnost – "America First" – uvijek se skrivao jedini životni moto do kojeg mu je iskreno stalo – "Trump First".
U utorak, 3. studenoga 2020., američki građani biraju svog 46. predsjednika i ujedno najmoćnijeg svjetskog lidera. Kao što je prije četiri godine rijetko tko mogao i zamisliti što donosi Trumpov izbor, sada s pravom vlada strah od same pomisli na njegov reizbor.
Kada su politički i demokratski procesi u pitanju, vjerojatno bi se teško moglo pronaći nešto u čemu Hrvati mogu održati lekciju Amerikancima. Osim u jednome – u biranju protiv, a ne za nekoga. E pa dragi Amerikanci, imajući u vidu da rješenja za koje se vi odlučite naposljetku uvijek postanu rješenja i za sve nas ostale, zamolio bih vas da na dan izbora zanemarite svoj nacionalni ponos i ugledate se na Hrvate.
Jer, poraz Donalda Trumpa ovaj put je puno važniji od pobjede Joea Bidena.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
