Kad straža dođe, zatvorenici nikad ne zanju dolazi li im to posljednji put. Onima osuđenima na smrtnu kaznu u Bjelorusiji, jedinoj zemlji u Europi koja se koristi takvom kaznom, nikada ne kažu kada će biti pogubljeni. A kada se to dogodi, događaj se čuva kao državna tajna.
"U deset mjeseci koliko je čekao na smrt Gennady Yakovitsky jedino što je mogao razlučiti kroz mali otvor poklopca na zatvorskom prozoru jest je li dan ili je noć, jer su svijetilke u njegovoj ćeliji bile upaljene i dok je spavao.
Bilo je lako izgubiti smisao za vrijeme. Držali su ga u izolaciji, a izlazak van bio mu je zabranjen. Posjeti su mu bili strogo kontrolirani i nitko osim odvjetnika i uže obitelji, kojega je viđala jednom mjesečno, nije ga smio posjetiti.
Kada bi se posjete odvijale, izvukli bi ga iz ćelije i prepratili spuštene glave i s lisicama na rukama. Nisu mu govorili gdje ide i mogao je samo nagađati je li mu došao odvjetnik, rođak ili ide na strijeljanje", priča za BBC 27-godišnja Alexsandra, kćer Gennadyja Yakovitskyog.
Opisuje da su tijekom susreta, kada su se gledali kroz staklenu stijenu mogli razgovarati tek o obiteljskim temama te da su stražari sve pomno nadzirali i slušali.
Metkom u čelo
Smaknuća onih koji su u Bjelorusiji osuđeni na smrt odvijaju se strijeljanjem, odnosno metkom u čelo. Pretpostavlja se da je na taj način od 1991. ubijeno 300 ljudi, no konkretnih podataka o tome nema. Žene ne mogu biti osuđene na smrtnu kaznu.
Ona se mahom presuđuje zbog ubojstava, a osuđenici se nalaze u dobro čuvanim podrumskim ćelijama smještenim u dvorcu iz 19. stoljeća u središtu Minska. Aktivisti za ljudska prava i novinari tek rijetko mogu ući u njega.
Prema izvještajima skupina za ljudska prava, u zatvoru se koriste psihološki pritisci, mučenja na vrlo okrutan način te druga neljudska ponašanja. Zatvorenici ne smiju sjediti ili ležati na krevetima ako nije vrijeme spavanja pa većinu vremena provode hodajući. "Uvjeti su zapanjujući, tretiraju ih kao da su već mrtvi", izjavila je Aisha Jung, aktivistica Amnesty Internationala za BBC.
Mjesto pokopa nepoznato
Gennady Yakovitsky s početka priče osuđen je za ubojstvo svoje 35-godišnje partnerice koju je ubio u stanu nakon dva dana opijanja sa svojim prijateljima. Yakovitsky je priznao da ju je nakon svađe nekoliko puta udario šakama. Potom su, kazao je svaki otišli u svoju sobu. On je zaspao, a kad se probudio našao ju je mrtvu sa slomljenom čeljusti i polugolu. Odjenuo ju je u traperice, za koje tvrdi da prije nisu bile ondje i pobgjegao. Uhićen je nakon tri dana. Kako je već 1989. bio osuđen na smrt te mu je kazna prebačena na 15 godina zatvora, to mu je bilo otegotna okolnost za novu presudu koja je donesena 2016. Njegova kćer, tvrdi, nepravedno.
Zatvorenicima prije smaknuća kažu da su im žalbe odbijene, odvedu ih u jednu sobu, pokleknu, a potom pucaju u njih. Nikada nitko osim tužitelja nije svjedočio tim smaknućima. O njihovoj smrti, najbliži su izviješteni tjednima kasnije, a njihova tijela nikada nisu vraćena obiteljima. Mjesta gdje su pokopani ostaju tajnom.
Iako i danas u parlamentu raspravljaju o ukidanju smrtne kazne u Bjelorusiji dugo će trebati da donesu odluku.
