Kineski novi put svile je još uvijek središnji element vanjske politike kineskog predsjednika Xija Jinpinga. Diljem svijeta Kina je uložila novac i izgradila oko 21 tisuću projekata, pretežito u infrastrukturi. To se već uspoređivalo i s Marshallovim planom američke pomoći u obnovi Europe nakon Drugog svjetskog rata.
Ali postoji bitna razlika u tim mjerama potpore: Marshallov plan je uglavnom pomogao obnoviti postojeću infrastrukturu industrijskih zemalja Europe kako bi se one vratile u svjetsko gospodarstvo, a kineski „Jedan pojas, jedan put“ – kako je službeni naziv te inicijative - je golema pozajmica uglavnom srednje i manje razvijenim državama za infrastrukturne projekte koji će im se možda isplatiti – a možda i neće, piše Deutsche Welle.
Jer taj golemi iznos od oko 1,2 bilijuna eura, koliko je Kina uložila u zemlje svijeta, je najvećim dijelom i otišao u blagajne kineskih, u pravilu državnih tvrtki koje su izvodile radove i često preuzele upravljanje onim što je bilo sagrađeno. Države koje su potpisale sporazum su tako i previše često bile suočene s mutnim kalkulacijama troškova građevinskih radova, ali jedva da su imale mogućnosti bilo što reći i prigovoriti.
Sad treba i vraćati…
Kina doduše i dalje ulaže milijarde diljem svijeta, no sad je već došlo vrijeme da te države počnu vraćati kredite – a tu je sve više problema. Američki institut AidData procjenjuje kako Kina ima oko jedan bilijun eura potraživanja – ne računajući kamate. A oko 80% tih kredita je otišlo u države koje su ionako u financijskim nevoljama. Institut je utvrdio da je u posljednje vrijeme došlo do velikih problema u otplati dugova, a i u gradnji više ne teče sve glatko: realizacija 1693 projekata je dovedena u pitanje, a njih 94 su već prekinuti ili odgođeni do daljnjeg.
AidData konstatira kako je već kod više od polovice svih kineskih ulaganja došlo vrijeme za početak vraćanja duga, a tu onda dolaze i dogovorene kamate. To se događa u doba kad je novac gotovo svugdje postao skuplji, što je za zadužene zemlje još veći problem. Kina doduše nije povisila svoju eskontnu stopu, ali nema razumijevanja u slučaju kašnjenja s otplatom kredita: u takvim slučajevima umjesto 3% kamata računa 8,7%.
Problem je utoliko veći što je Kina isprva tek rijetko osigurala svoja ulaganja protiv moguće nelikvidnosti zajmoprimca – početkom 2000-ih je to bilo kod jedva petine pozajmica, sad to čini kod gotovo dvije trećine svojih ulaganja u inozemstvu. Svjetska banka procjenjuje da je Kina već morala dati nove kredite u iznosima koji se mjere u stotinama milijardi dolara kako bi države-dužnici ostale likvidne i nastavile opsluživati kredite. No čitav iznos pozajmica nije samo problem za zadužene zemlje, nego sve više i za samo kinesko gospodarstvo.
Utrka u pozajmicama
No krediti se dijele i dalje: AidData procjenjuje da Kina godišnje posuđuje oko 80 milijardi dolara državama manjih i srednjih prihoda, a tu Peking nije više jedini. I Washington godišnje ulože oko 60 milijardi dolara u razvojne projekte diljem svijeta, a većina tog novca odlazi u blagajne privatnih tvrtki. Jedan primjer je nedavno najavljen projekt gradnje luke u glavnom gradu Šri Lanke koji bi trebao koštati pola milijarde dolara.
Upravo ta otočna država u Indijskom oceanu je u velikim nevoljama, među ostalim i zbog svojeg sudjelovanja u Putu svile. Kinezi su u blizini grada Hambantote na jugu otoka izgradili luku i međunarodni aerodrom, ali prihodi od tih infrastrukturnih projekata nisu ni približno dovoljni za otplatu kredita Kini.
POGLEDAJTE VIDEO: Erupcija vulkana na Islandu: Zatvoren promet, ali ljudi su zasad sigurni od magme i visoke temperature
Razvijene države uplašile su se i gospodarskog i političkog utjecaja Kine na manje imućne zemlje pa su redom pokrenule vlastite projekte podjednako slikovitih naziva kao Novi put svile. Tako je skupina zemalja G-7 prije dvije godine pokrenula inicijativu ulaganja u infrastrukturu Build Back Better World (Obnovimo bolji svijet) i također se okreće manje imućnim državama. Koncem listopada je i Europska unija održala prvi sastanak na vrhu inicijative Global Gateway gdje se vode pregovori o ulaganjima u države Europe, Azije i Afrike u iznosu od oko 70 milijardi eura. I tu se čuje kako bi ukupan iznos ulaganja u eksploataciju sirovina, obnovljivu energiju i transport mogao biti i do 300 milijardi eura.
Opasna igra preko leđa nerazvijenih
Je li to doista pomoć – ili tek natjecanje u političkom i gospodarskom utjecaju? I predsjednica EK-a Ursula von der Leyen je na toj konferenciji izjavila kako se zemljama u razvoju želi ponuditi „bolji izbor“ u financiranju infrastrukturnih projekata. Iako nije spomenula Kinu, upozorila je da „druge opcije“ često imaju i „visoku cijenu.“
AidData je izračunao da su već 2021. članice skupine G-7 uložile u zemlje u razvoju oko 84 milijardi dolara više nego Kina, ali stručnjaci tog instituta procjenjuju da SAD i njegovi saveznici na duže staze neće moći posuđivati tolike iznose kao što će to moći – i morati Kina, već i da bi održala svoje gospodarstvo.
Stručnjaci upozoravaju da je nadmetanje s Kinom u kreditiranju siromašnijih zemalja opasna igra. Jer i na kineskom Putu svile je sve više zemalja koje ga žele napustiti. To nije samo slučaj Italije ili Filipina gdje su i političke napetosti s Kinom sve veće, nego se i Šri Lanka sad opet želi približiti Zapadu.
