Iako je imao samo 18 godina, njegovi radovi, koji su ljudima širom svijeta omogućili uvid u strašnu svakodnevicu ratom razrušene zemlje, objavljeni preko jedne od najvećih i najuglednijih svjetskih agencija, izišli su u najuglednijim svjetskim magazinima, od New York Timesa do Foreign Policyja. Tek pogled na njegov profil na Facebooku i postove na Twitteru govore da je još bio tinejdžer.
Barakat se u svom poslu izlagao riziku neprihvatljivom za većinu iskusnih ratnih reportera. U videu stavljenom na YouTubeu vidimo ga kako pokušava pomoći ranjenom pobunjeniku (on se pojavljuje u 56. sekundi videa), dok ga drugi borci upozoravaju na tenk u blizini. Zatim je odjeknula eksplozija. I tu video završava.
//www.youtube.com/embed/bAIDO3dVRiw
Preopasno za strance
Živio je usred najopasnijeg sukoba na svijetu, u kojem je već poginuo 61 novinar. Većina njih su, baš kao i Barakat, bili Sirijci. Njihov rat je bio preopasan za strane novinare.
Fotograf Stanislav Krupar jedan je od prvih koji je pokrenuo raspravu oko pogibije mladića. Tvrdi da je Barakat bio bijedno plaćen. Dobivao je 100 dolara za 10 ili više fotografija. Novac je, tvrde oni koji su ga poznavali, trošio da bi pomogao roditeljima koji su se borili s bijedom i prije izbijanja sukoba.
Tko je kriv za smrt?
Njegova smrt izazvala je žestoku reakciju među ratnim dopisnicima koji su kritizirali agenciju koja ga je angažirala što nije učinila dovoljno da zaštiti svog fotografa. Mladost je bila samo jedna od etičkih dilema koje su se nametnule. Dvojbeno je i njegovo političko opredjeljenje kojim se jasno svrstao na stranu pobunjenika. Uza sve to, nije imao niti pancirni prsluk niti kacigu. Je li agencija prekršila svoje sigurnosne standarde i tako prouzročila smrt mladog fotografa?
Nije, jasno su odgovorili iz te agencije. U izjavi tvrde da je Barakat imao 18 godina kad je počeo raditi za njih. Također, tvrde da su mu uz fotoaparate dali i pancirni prsluk i kacigu. Zbog sigurnosti drugih novinara na terenu, ne mogu ulaziti u detalje njegove smrti, stoji na kraju izjave.
"To je najobičnija laž", prokomentirao je izjavu bivši šef dopisništva iste agencije iz Bagdada i urednik za Bliski istok.
"Detalji Barakatove smrti ni na koji način ne mogu ugroziti ostale ratne reportere. Također, u smjernicama za rad u ratnim zonama jasno piše da se nitko ne može priključiti ratnoj postrojbi bez posebnog dopuštenja šefa dopisništva ili nadležnog urednika."
Iz svih činjenica jasno je da mladi fotograf nije bio nepristrani promatrač u ratu, nego je čak razmišljao da se pridruži pobunjenicima. "Želio je biti dio revolucije", potvrdio je jedan od njegovih poznanika.
Bio je maloljetan?
Oni koji su ga poznavali nisu sigurni ni u tvrdnju da je imao 18 godina kad je počeo raditi. Wolfgang Bauer, njemački fotograf, tvrdi da je Barakat potpisivao svoje radove imenom starijeg kolege koji je služio kao svojevrsni posrednik, a sve kako se ne bi propitivala njegova starost.
"Molio nas je nekoliko puta da to ne spominjemo agenciji koja ga je angažirala jer bi vjerojatno dobio otkaz. Bio je to prešutni dogovor između njega, posrednika i agencije. Znao je da ne može raditi sa 17 godina."
No, po Baueru, upravo je njegova mladost ono što treba agencijama na ratnim područjima. "Mladići kao on spremni su na puno veći rizik nego stariji kolege. Još ako radi da bi prehranio svoju obitelj, onda je to jako, jako opasna kombinacija."
Rat postaje sve jeftiniji
Logika rata nemilosrdna je kao i financijska logika novinskih agencija. Razina i količina nasilja u sukobima poput ovoga u Siriji je tolika da često samo lokalni reporteri mogu pristupiti mjestima sukoba. S druge strane, svi ratovi jednom završe. Kad bi svi ti reporteri imali jednaka prava kao i ostali stalno zaposleni, bio bi to prevelik financijski teret za agencije koje ih plaćaju.
"Kad radiš u ratnoj zoni, etički odnos prema zaposlenicima je jako važan. Jer ne samo da ljudima uskraćuješ pravo na mirovinu ili pristojna primanja, nego ih izlažeš i smrtonosnoj pogibelji. Neka odgovornost mora postojati", zaključuje Andrew MacGregor Marshall, dugogodišnji zaposlenik agencije Reuters.
Rat u Siriji medijski je pokriven kao nijedan prije njega. Građani objavljuju snimke na YouTubeu, aktivisti fotografije na Facebooku... Ti besplatni sadržaji, tvrdi Marshall, pokazali su novinskim agencijama da rat ne treba biti tako skup. Ljudi koji žive u ratnim zonama izvor su jeftinog materijala, a pritom ne treba previše razmišljati o njihovoj sigurnosti.
Za Barakata je prekasno
Molhem Barakat je mrtav i više ga ništa ne može vratiti. Onima koji su ga poznavali ostao je gorak osjećaj da je iskorišten od beskrupulozne korporacije radi nekoliko fotografija. Oni koji su ga poznavali misle da bi trebao postojati neki zakon, neko pravilo koje bi spriječilo medijske kompanije da ljudi poput Molhema Barakata završe svoj život i prije nego je započeo.
