Trljam krmelje, ulijevam u sebe kavu. Pa još jednu kavu. Usput vodom polijevam lice, u ruksak stavljam laptop, gaće i čarape.
Dr. Sagir upalio je svoju pilu. Pozdravljam se sa ženom mu i kćerkom. Vozimo se do Sidona dok se oko nas nižu plantaže banana.
Pozdravljamo se, izljubimo, dok s prtljagom krećem prema busu koji vozi putem Bejruta. Klima je na najjače i jebu me sinusi.
Servis
Bus vozi kojih sat vremena kad napokon stiže na stanicu Kola. S Kole uzimam servis - to je naziv za taksi koji usput pokupi još nekoliko putnika pa je jeftinije. Dovoljno je taksistu reći: "servis" i destinaciju.
Krećemo do Hotela Talal (jedna zvjezdica) u kojem sam prije deset dana ostavio pakete. U Hotelu frendovski nastrojeno osoblje časti me pivom. Pa još jednom pivom. Pričamo o ratu u Siriji. Jedan od njih, Sirijac, kaže da će me voziti na aerodrom.
Sjedamo u njegov Hyundai i jurimo kroz gužvu putem aerodroma Hariri. Slušamo arapske klasike, znoj mi se cijedi s lica.
Hvala Bogu nemam bombu!
U strci uzimam stvari i trkom grabim prema vratima jer kasnim. Prolazim tri kontrole, hvala Bogu nemam bombu u torbi!
Avion kasni sat i pol. Sjedim, surfam po netu, pijem kavu za 4 dolara. Poslije toga žalim što sam potrošio 4 dolara.
Čitam novine. Sirijska vojska okružila je grad Homs i sprema se u veliku proljetnu ofenzivu. Najvjerojatnije će spojiti Damask s obalom i zauzdati pobunjenike!
Na susjednoj klupi neko dijete cijelo vrijeme plače. Maštam kako mu stavljam flaster na gubicu, ali onda shvatim da je to ipak samo dijete i da povremeno treba plakati. Avion napokon stiže.
Klasični početak: pregled karte, ukrcavanje, upute u slučaju nužde... dosadno, dosadno. U želucu mi kruli k'o u bunaru bez vode. Dva sendviča jordanskog avio prijevoznika nisu dovoljna.
Gospođa koja sjedi pored mene očito ne voli letjeti jer svaki put kad se avion zatrese ona se krsti. Pitam se samo nije li to zbog toga jer mi majica zaudara po znoju?
Avion napokon slijeće u glavni grad Jordana, Amman.
Down town
Kupovanje vize, štambilj, čekanje prtljage i već smo u busu za grad. U busu je jedan Japanac s gitarom. Pita me gdje je Down town. Kažem 'još malo pa smo tamo'.
Japanac je roker i ima bend. Ime mu je Tomo. Traži hostel čiji vlasnici su isto tako Japanci. Zovem ga da večeras popijemo 5 piva, a on kaže da ima problem s jetrom i da mu je doktor rekao da ne smije niti kapi alkohola.
Danas ili sutra?
Rastajemo se na ulici dok se uz prometnu gužvu i trube milijunskog grada penjem uz brdo do malenog Bedewi hotela - jednostavno mjesto, jeftino, tek dovoljno za prespavati. Sav izmučen, znojan i prašnjav otvaram vrata.
Iz ulice upadam poput klošara i nađem gazdu kako na fotelji loče pivo. Kaže da su pive ovdje dosta skupe. Daje mi jednu. Pijemo skupa na kauču u zajedničkoj sobi.
S čela mi još uvijek kaplje znoj pa ga upitam ima li tople vode da se otuširam i osvježim poslije 12 sati na cesti.
Pogleda me, popije guc i sasvim ozbiljno upita: "Danas ili sutra?"
Priče s terena pratite na Facebookovoj stranici Hrvoja Ivančića.
