Nakon što su dugo vremena bile neutralne, Švedska i Finska danas su službeno poslale zahtjev za pristupanje u NATO savez. Ta je informacija uzdrmala Vladimira Putina, koji je Finskoj zaprijetio vojnom odmazdom, no ove dvije skandinavske zemlje ne odustaju od svog nauma da se pridruže ovom vojnom savezu. No, ne ide sve glatko, jer se njihovu članstvu jasno i glasno usprotivila Turska, ali i hrvatski predsjednik Zoran Milanović.
Milanovićevo protivljenje ne predstavlja neki veliki problem, smatra se u međunarodnim krugovima, no Turska bi s druge strane mogla biti svojevrsni kamen spoticanja glatkom pristupanju ovih zemalja. Zbog toga se u kuloarima počelo šuškati i o tome postoji li potencijal da u ovom vojnom savezu, na koji Vladimir Putin gleda kao na prijetnju, ima prostora za raskol.
Turska vetom rješava svoje probleme
O trenutnim zbivanjima u NATO savezu razgovarali smo s geopolitičkim analitičarom Branimirom Vidmarovićem, koji je mišljenja da neće doći do raskola u NATO-u. "Ne znam kojim je motivima vođen naš predsjednik, nagađam da je vođen antipremijerskim ambicijama i raspoloženjima, a ne anti-NATO raspoloženju. Što se tiče Turske, ona pokušava riješiti svoje probleme", pojašnjava Vidmarović.
"Turska sada koristi situaciju da riješi problem Kurda u Finskoj i Švedskoj koji su tamo dosta jaki. Te zemlje imaju povijest primanja Kurda i pristaša Fethullaha Gülena koji je po turskim navodima organizirao pokušaj državnog udara. Švedska je jedna od zemalja koja se pridružila embargu na izvoz oružja u Tursku 2019. godine. To je bio Trumpov embargo zbog kupnje ruskih sustava S-400. Politička Ankara ima motive da pokuša riješiti svoje unutarnje, sigurnosne probleme, svoje političke zadaće i ciljeve, a onda ako se to riješi te ako bude nekakvo obećanje, nekakve unutarnje nagodbe o kojima mi vjerojatno nećemo znati jer se o tome neće govoriti, onda će Turska ipak odlučiti da pristaje na ulazak tih zemalja u NATO", pojašnjava nam Vidmarović.
Analitičar kaže da Turskoj u konačnici odgovara NATO. "Turska nije anti-NATO nastrojena, ona je članica, ali ima tu tradiciju nepovjerenja prema glavnim akterima u NATO-u zbog svojih problema s Ciprom. To se sve odmotava u povijest, do 1964. kada je Amerika zaprijetila Turskoj da joj neće pomagati u slučaju sovjetske invazije zbog situacije na Cipru. Turci su to jako dobro zapamtili, kao signal toga da se Americi ne može vjerovati", kaže analitičar, dodajući da je tu i nagodba Kennedyja i Hruščova u periodu Kubanske krize kada je dogovoreno da se iz Turske maknu rakete Jupiter, a nakon toga da Sovjetski Savez s Kube makne svoje rakete. Vidmarović kaže da je to Tursku politički i povijesno jako uzdrmalo te da oni to još uvijek pamte.
"Zbog toga postoji tradicija hladnih odnosa prema NATO-u i SAD-u, baš od tih 60-ih godina pa nadalje", pojašnjava.
Odlična regionalna pozicija
Vidmarović kaže da Amerika možda i može pritisnuti male zemlje koje bi se eventualno premišljale oko zelenog svjetla da se Finska i Švedska pridruže NATO savezu (kao primjerice Hrvatska). Što se tiče velikih i snažnih zemalja poput Turske, ne može ih pritisnuti direktno, ali se mogu nagoditi.
"Tu je Turska u dobrom položaju, ona ima veliki broj sirijskih izbjeglica za koje Europa plaća i to je još uvijek faktor ucjene i nagodbe i razmjene", veli Vidmarović.
Na pitanje što bi Amerika mogla ponuditi Turskoj da oni pristanu na ulazak Finske i Švedske u NATO, Vidmarović kaže da je to parcijalno ili potpuno ukidanje sankcija u vezi Turske, ali i prekid podrške Kurdima i Fethullahu Gülenu. "To je ono što će Americi teško pasti zbog demokratskog imidža, ali neke lidere tog pokreta bi Amerika mogla izručiti ili bi mogla nagovoriti Finsku da stupi u kontakt s Turskom i da izruči neke ljude koje Turci smatraju kriminalcima. To je oko 30-ak političkih lidera", kaže Vidmarović. Analitičar ističe da tu nema sretnih rješenja te da se u ovoj situaciji ne mogu sačuvati demokratski ideali i standardi i bezbolno proširiti NATO.
Upitan može li onda Turska voditi "glavnu riječ" u ovim okolnostima, Vidmarović kaže da ne može jer Turska nije toliko financijski stabilna i jaka kao Amerika. "Turska se u zadnjih 10 godina nametnula kao ključni regionalni igrač. Turska dobro zna koje su joj jake strane i da se bez nje brojne političke, vojne i sigurnosne stvari, pogotovo u Siriji, a sada i u odnosima sa Saudijskom Arabijom, ne mogu odvijati. Ekstrakcija plina, prijenos plina, dobavljanje u Europu, isto ide preko Turske. Turska ima svoje izvore, transportira azerbejdžanski dio energenata i sudjeluje u koncesijama u Mediteranu za istraživanje nafte i plina. Turska nije jača i u boljoj poziciji od Amerike, ali je definitivno u odličnoj regionalnoj poziciji da diktira i točno dobije ono što bi ona htjela", zaključuje Branimir Vidmarović, dodajući da Turska nema globalne ambicije, ali ima snažne regionalne ambicije.
