A.K. je u Njemačku iz Tuzle došao trbuhom za kruhom. Njegova priča o kruhu sa sedam kora počinje u kolovozu 2015. Tada je, kaže, nakon desetak godina kap konačno prelila čašu. "Nisam bio u mogućnosti obitelji osigurati elementarne potrebe. Djeci sam morao reći 'nemam'", priča Tuzlak dodajući kako unatoč svom visokom obrazovanju nije mogao napredovati jer nikome nije bio politički podoban.
Na veliki korak odlučio se u studenome, nakon što mu poslodavac mjesecima ranije isplatio plaću. Uzima jednogodišnji neplaćeni dopust i pakira kufere. Zapošljava se u Münchenu kod supruga od rođakinje u tvrtki za održavanje poslovnih objekata. Ondje je radio po 12 sati dnevno, od 8 ujutro do 20 sati navečer, s pauzom od sat vremena.
A onda je počeo padati snijeg...
"A onda je počeo padati snijeg. Buđenje u tri ujutro, čišćenje snijega lopatom do sedam sati, sat pauze i odlazak na redovne poslove. Održavanje ureda preuzima druga osoba jer smo mi morali čistiti snijeg nakon posla još četiri sata", prisjeća se za Deutsche welle A.K. koji je sa svojim kolegom nakon nekog vremena o novonastaloj situaciji razgovarao s gazdom.
"Izluđeni, premoreni, psihički i fizički iscijeđeni tražimo sastanak s gazdom. Postavljamo pitanje o radnom vremenu i plaćanju čišćenja snijega što ne spada u obveze u okviru našeg 11-satnog radnog vremena. On nas napada govoreći: 'Ne znate vi što je Njemačka, trebat će vam vremena da shvatite, zar mislite da bi vam bilo bolje na nekom drugom poslu'?", priča nesretni Tuzlak dodajući kako su kolega i on izvlačili jedan drugog u teškim situacijama. Vremana za učenje jezika nisu imali, jednako kao što ga nisu imali ni za traženje drugog posla.
Žalio za svime što ga je otjeralo iz Bosne
Nakon zime nisu mu dopustili da uzme slobodno i obiđe obitelj, a nakon snijega stigle su druge obveze, od košnje trave na dalje. "Sve oči su bile uprte u mene. Moja njemačka priča o kojoj sam sanjao je nestala. Živio sam u jednoj sasvim drugoj. Bio sam preumoran od svega. Žalio sam za obitelji, kućom, poslom, bez obzira što je plaća kasnila, žalio sam za prljavom i neurednom Tuzlom, za kavom u gradu, ma za svim što me odbijalo iz moje zemlje sam žalio i tugovao", kaže A.K. kojem je "film pukao" tek nakon što je doznao da je njegov poslodavac pravio malverzacije oko njegove porezne klase.
Kako se u to vrijeme bližio i rok kada se mogao vratiti na stari posao, odlučio se na povratak u Bosnu. Za njim je otišao i njegov njemački kolega. "Da ne bude samo kuknjava, moram napomenuti da sam imao jednu životnu školu koja mi samo može pomoći u životu, pomoći po tko zna koji put da shvatim što su prioriteti u životu, što je dom, što je obitelj. Nije sve u novcu, zapravo ništa nije u novcu ako nisi sretan", završava svoju njemačku priču A.K. iz Tuzle.
