Ian Fritz, Amerikanac koji je služio u Ratnom zrakoplovstvu SAD-a od 2008. do 2013. godine, opisao je svoja iskustva s talibanima u opširnoj ispovijesti napisanoj za portal The Atlantic.
"Kada me ljudi pitaju što sam radio u Afganistanu, kažem im da sam se vozio avionima i slušao talibane. Moj posao je bio pružiti "upozorenje na prijetnju" savezničkim snagama, pa sam većinu svog vremena proveo pokušavajući razlučiti planove talibana.
Prije nego što sam započeo, bio sam upozoren da ću čuti strašne stvari, i mogu reći da zasigurno jesam. Ali kada slušate ljude stotinama sati - čak i ljude koji pokušavaju ubiti vaše prijatelje - čujete također posve obične stvari.
U rijetkim prilikama znali su me čak i nasmijati. Jedne zime na sjeveru Afganistana, gdje je prosječna nadmorska visina negdje iznad dvije tisuće metara, a prosječna temperatura otprilike ispod nule, došlo je do sljedeće rasprave:
Prehladno za džihad
"Idite dolje do zavoja i postavite improviziranu eksplozivnu napravu na zavoj, tamo je neće vidjeti".
"Može pričekati do jutra."
“Ne, ne može. Oni [Amerikanci] bi mogli doći rano, a mi napravu trebamo da ih ubijemo što više možemo".
"Mislim da ću pričekati."
„Ne, nećeš! Idi je postavi. "
"Moram li?"
"Da! Idi učini to! ”
"Ne želim."
"Brate, zašto ne želiš? Vodimo džihad?"
"Brate, prehladno je za džihad".
Da, ta šala pala je usred planova da se pobiju ljudi koje sam trebaš štititi, ali ne čini je ništa manje apsurdnom. Ali taj taliban nije bio u krivu. Čak je i u našim zrakoplovima, unatoč jaknama od flisa i grijačima ruku, bilo prokleto hladno za rat.
U 2011. godini samo je dvadesetak ljudi u svijetu bilo obučeno za posao koji sam radio. Tehnički, samo je dvoje ljudi prošlo identičnu obuku kroz koju sam i ja prošao.
Službeno smo obučeni u dariju i paštuu, dva glavna jezika koji se govore u Afganistanu, a zatim smo dobili zadatak da prođemo specijaliziranu obuku za jezikoslovce na zrakoplovima Zapovjedništva za posebne operacije zračnih snaga.
'Koristili smo to oružje protiv ljudi'
AFSOC je imao desetak tipova zrakoplova, ali letio sam isključivo u borbenima. Ovi se zrakoplovi razlikuju po svojim specifičnostima, ali sve su to teretni zrakoplovi opremljeni različitim razinama naoružanja razorne sposobnosti.
Neki su bili predviđeni za uništavanje vozila, a drugi zgrada. U Afganistanu smo koristili ovo oružje protiv ljudi, a moj posao bio je pomoći pri odlučivanju kojih.
Stotine sati prisluškavanja loših momaka
"Prošao sam kroz 99 borbenih misija s ukupno 600 sati. Možda je dvadeset od tih misija i 50 od tih sati uključivalo stvarne vatrene obračune. Vjerojatno je još stotinu sati otišlo na prisluškivanje loših momke koji su raspravljali o svojim podlim planovima ili onome što smo nazvali "upotrebljivim obavještajnim informacijama". No, ostatak vremena su samo razgovarali, a ja sam samo prisluškivao.
Osim što su znali našaliti na račun džihada, ti ljudi su razgovarali i o mnogim stvarima o kojima vi i s vašim susjedima razgovarate: o planovima za ručak, tračevima u susjedstvu, us*anim uvjetima na cestama, o tome kako vrijeme nije u skladu s vašim željama.
Strastveni u priči
Bilo je tu i tučnjave, prozivanja, općenitog kukanja. Sanjali su o budućnosti, razmišljali o tome kako će stvari izgledati po odlasku Amerikanaca, te uživali u ideji ponovnog preuzimanja svoje zemlje.
Sva ta s*anja, a paštu i dari prepuni su dosjetki i igara riječima, prirodno su se pretočila u drugi veliki talibanski verbalni talent, razgovor.
Niti jedan prodajni sastanak,filmski set ili sportska svlačionica nikada nisu vidjeli i doživjeli takvu razinu hiper-entuzijastične pripreme koju su Talibani demonstrirali prije, za vrijeme i nakon svake bitke.
Možda je to bilo zato što su bili dobro uvježbani budući da su veći dio života bili u ratu. Možda je to bilo zato što su iskreno vjerovali u svetost svoje misije. Ali što sam ih više slušao, to sam više shvaćao da je to opetovano šepurenje nešto što moraju učiniti kako bi se nastavili boriti.
Bombe pretvarale ljude u prašinu
Kako inače nastaviti borbu protiv neprijatelja koji ne razmišlja dvaput o uporabi bombi namijenjenih zgradama protiv? Ovo nije pretjerivanje. Nekoliko dana prije 22. rođendana gledao sam borbene zrakoplove kako bacaju bombe od 500 kilograma usred bitke pretvarajući dvadesetak ljudi u prašinu.
Dok sam ulazio u novi krajolik, prepun kratera umjesto ljudi, nastalo je zatišje u buci i pomislio sam: Sigurno smo ih sada dovoljno ubili. Nismo!
Kad su stigla još dva napadačka helikoptera, čula sam ih kako viču: "Nastavite pucati. Oni će se povući!".
Dok smo nastavljali napade, oni su samo ponavljali: "Braćo, pobjeđujemo. Ovo je veličanstven dan".
I dok sam gledao kako umire šest Amerikanaca, činilo mi se kao se dvadesetak talibana veseli u mojim ušima: "Aaaaaallahu akbar, oni umiru!"
I nije im bilo važno što su nenaoružani ljudi, uz oružje staro 30 godina, koji se bore protiv topovnjača, borbenih zrakoplova, helikoptera i daleko bolje opremljene kopnene ekipe.
"Također nije bilo važno što ih je stotinu poginulo toga dana. Kroz svu tu buku bombi i metaka, prizore stradalih suboraca, talibani su držali raspoloženje, ohrabrivali jedni druge, inzistirali na tome da pobjeđuju i da će nas srediti sljedeći put.
To je bila moja prva misija u Afganistanu.
Kako je vrijeme prolazilo, i kako sam saznavao što različite šifrirane riječi znače, pa i kako izdvojiti glasove iz zvukova pucnjave, postajao sam sve bolji u prisluškivanju. I talibani su mi počeli govoriti sve više.
U proljeće 2011. godine bio sam u misiji podrške specijalnim snagama koje su upale u zasjedu u jednom selu na sjeveru Afganistana. Poslali su nas na izviđanje, što zvuči impresivno, ali logistički znači letjeti u krug satima, gledati i slušati lokalno stanovništvo.
Osveta je bila jednako vjerojatan scenarij
Naišli smo na neke poljoprivrednike koji su radili na parceli nedavno obrađene zemlje. Kopneni tim bio je siguran da su to momci koji su ih napali, te da se ne bave poljoprivredom, već skrivaju oružje u polju.
Pa smo počeli pucati na njih. Od trojice muškaraca na tom polju, jednom smo raznijeli noge. Drugi je umro gdje je stajao. Posljednji je od eksplozije odletio nekoliko metara i pretpostavili smo da je umro od udarnog vala koji mu je uništio unutarnje organe.
Međutim, sve dok nije ustao i pobjegao. On i njegovi prijatelji vratili su se, ukrcali čovjeka koji je ostao bez nogu u kolica i odvezli ga do automobila koji je čekao u blizini. Činilo se da pokušavaju pobjeći, ali osveta je bila jednako vjerojatan scenarij. Postrojba na tlu je bila zabrinuta vratiti s ljudima i oružjem u želji za odmazdom. Ali mogao sam ih čuti i nisu zvučali zainteresirano za takvo što.
"Vozi! Stižemo. Abdul je pogođen. Imamo ga u automobilu. ”
"Nastavi voziti! Ne dopustite im da nas upucaju! ”
“Da, dolazimo. Spasit ćemo ga. ”
Pokušavali su odvesti svog prijatelja liječniku ili barem nekome tko bi mu mogao spasiti život. Ali zatim su usporili.
„Ne, brate. On je mrtav."
Ostali više nisu bili prijetnja, pa smo ih pustili.
Tijekom mog boravka u Afganistanu, naša ubojstva brojčano su nadmašivala njihova, gubili su tlo pod nogama. To se događalo toliko redovito da sam počeo razvijati osjećaj za déjà vu. I taj osjećaj nije neuobičajen kada ste u vojnoj misiji; viđate iste ljude, slijedite isti raspored i radite iste aktivnosti iz dana u dan.
Doista smo letjeli na istim misijama, na istim mjestima, ponovno oslobađajući ista sela u kojima smo se borili i prije tri godine. Slušao sam ista s*anja, iste "borbene govore" i isto planiranje, često od istih ljudi koje sam već slušao ranije.
U još jednoj od tih beskrajnih misija podržavali smo kopnene snage koje su otišle u jedno malo selo razgovarati sa starješinom. Zajedno su uspostavljali planove za izgradnju bunara u blizini. Nekoliko sati smo kružili iznad i nije se dogodilo baš ništa zanimljivo. Nitko nije radio ništa sumnjivo na terenu; na radijima nitko nije pričao o bilo čemu osobitom. Sastanak je bio uspješan, pa se tim vratio natrag svojim helikopterima. A onda su talibani napali.
Najgori dan u životu
"Maknite se, u istočnom su jarku. Trče, idite gore! ”
"Donesite veliki mitraljez; pripremite ga. Uskoro će ponovo biti u kretnji. "
Kopneni tim morao je sjediti i čekati da helikopteri budu sigurni za polijetanje.
"Hej, posado, javite nam gdje su, što sada rade? Je*ote, pogođen sam."
Talibani su znali da su pogodili vođu tima. Znam jer sam čuo njihove vriskove, slušao sam kako slave.
“Brate, pogodio si ga. Nastavite, nastavite pucati. Možemo ih pobiti još".
"Da, hoćemo, mitraljez je u pogonu."
Prestali su slaviti kada su pogođeni iz mog zrakoplova. Međutim, bio je to najgori dan u mom životu. Dan nije bio toliko strašan zbog pucnjave, vriskova ili smrti; vidio sam dosta toga i do tada. Ali tog sam dana konačno shvatio ono što su mi talibani sve vrijeme pokušavali reći.
Tijekom svake misije su znali da sam im iznad glava i da pratim njihovu svaku njihovu riječ. Znali su da ih mogu čuti kako se hvale koliko su Amerikanaca uspjeli pobiti, koliko RPG -a su nabavili, kada i gdje će postaviti eksplozivne naprave.
Ali uslijed svih tih razgovora, ja zapravo nisam čuo poruku. Konačno mi je sinulo da svi ti bezvezni razgovori nisu služili samo za zabavu; tako su se odvraćali od iste dosade koju sam osjećao dok su prolazili kroz druge bitke, na istom mjestu, protiv još jedne osvajačke sile.
Ali za razliku od mene, kada bi otišli kući, to bi bilo samo do sljedećeg sela, a ne desetak tisuća kilometara daleko. Ti su ljudi na terenu možda samo bili poljoprivrednici ili su možda zaista skrivali dokaze o svom napadu.
Samoispunjavajuća proročanstva
No, u svakom slučaju, naše bombe i naši meci značili su da će se mladi dječaci u njihovim selima sada najvjerojatnije pridružiti talibanima.
A ti glupi razgovori? Oni nisu bili samo prazna retorika. Bila su to samoispunjavajuća proročanstva.
Jer i kad bi bilo prehladno za džihad, ta eksplozivna naprava bi svejedno bila postavljena. Kada su imali 30 godina stare kalašnjikove, a mi ratne avione od stotinu milijuna dolara, nastavljali su se boriti.
Kada bismo napustili neko selo, oni bi ga zauzeli ponovo. Bez obzira na to što smo radili, gdje da smo išli ili koliko god da smo ih ubili, oni ni se naprosto vraćali.
Deset godina nakon mog posljednjeg borbenog djelovanja, te nakon 20 godina borbe s najbogatijom, najnaprednijom vojskom svijeta, talibani su povratili Afganistan.
Koje god zablude postojale o tome hoće li se to dogoditi ili koliko bi moglo potrajati, talibani su razbili afganistanske sigurnosne snage u jednom tjednu.
I ono malo što je postignuto po pitanju prava žena, obrazovanju i siromaštvu, bit će sustavno iskorijenjeno. Svaki privid demokracije bit će izgubljen. Do mira će doći tek nakon što sve preostale snage koje se suprotstavljaju budu svladane ili mrtve. To su nam rekli talibani. Tako su barem rekli meni.
Pričali su mi o svojim planovima, nadama i snovima. Rekli su mi kako će točno postići te ciljeve i kako ih ništa ne može spriječiti. Rekli su mi, pa čak i ako poginu, da će njihova braća po oružju ostvariti te ciljeve. I siguran sam da bi tako to bilo zauvijek.
Rekli su mi kako planiraju nastaviti ubijati Amerikance. Rekli su mi pojedinosti ovih planova: kakvo će oružje upotrijebiti, gdje će to učiniti, koliko su se ljudi nadali ubiti.
Često su mi pričali te stvari dok su ubijali. Rekli su mi da će, ako Bog da, svijet biti stvoren po njihovoj slici. Rekli su mi ono što su mnogi drugi odbili čuti, ali ono što sam konačno shvatio: Afganistan je naš.
