Uza sve svoje ogromne prednosti, digitalna tehnologija nosi bezbrojne nedostatke. Mobiteli omogućuju praćenje lokacije, što narušava privatnost. Podacima se može manipulirati i uništiti ih. U mehaničke sustave može prodrijeti zlonamjerni akter i pronaći pukotine u njihovom digitalnom oklopu. A sve te tehnologije postale su neizostavni dijelovi svakodnevnog života i nastavljaju poticati gospodarski rast, povećati produktivnost i omogućiti pristup informacijama u neviđenom opsegu. Društva se moraju nositi s đavolskom pogodbom koju su sklopila: oslanjaju se na digitalne mogućnosti koje ih čine iznimno ranjivima na napade, piše Foreign Affairs.
Nigdje ti rizici nisu očitiji i opasniji nego u ratu. Moderne vojske, uključujući onu američku, ovise o digitalnim mogućnostima u gotovo svemu što rade. Rad navigacije, zapovijedanja i kontrole, logistike, obavještajnih podataka i ciljanja omogućuju podaci koje prikuplja, pohranjuje i širi složeni sustav informacijskih tehnologija — podaci koji bi, ako bi ih netko ukrao i iskoristio, mogli upropastiti američke vojne operacije. Dok države i organizacije razvijaju nove mogućnosti digitalnog ratovanja, od kojih svaka ima više destruktivnog potencijala od prethodne, SAD bi trebale raditi na tome da se osiguraju od takvih napada — ili se upustiti u pogibeljni rizik.
Muha u digitalnoj juhi
Digitalne tehnologije radikalno su promijenile ratovanje. U 1970-ima pojava mikročipa omogućila je precizno navođeno streljivo. Dva desetljeća kasnije, internet je omogućio povezivanje takvog "pametnog oružja", stvarajući mreže senzora i oružja koji su eksponencijalno povećali brzinu i preciznost ratovanja. Ta takozvana informacijska tehnološka revolucija obećavala je stvaranje značajne prednosti državama koje budu imale takve sustave.
U slučaju SAD-a, taj potencijal digitalnog ratovanja koji 'mijenja igru' pokazao je zadivljujući učinak u, primjerice, Zaljevskom ratu od 1990. do 1991. godine. Upotreba pametnog oružja i koordiniranih napada koje su omogućili napredni komunikacijski sustavi američke vojske, pomogli su poraziti iračke snage. onomad revolucionarno, danas je to digitalizirano ratovanje uobičajen način na koji se države natječu i vode ratove. Nedavni sukobi između Armenije i Azerbajdžana u velikoj su mjeri uključivali korištenje dronova; Sjeverna Koreja se upustila u cyber krađe kako bi izbjegla sankcije; Kina je izgradila veliki program digitalne špijunaže usmjeren na SAD… I same SAD su pojačale svoje napore kkao bi integrirale elektroničko i informacijsko ratovanje s mogućnostima kibernetičkog ratovanja na bojnom polju.
Ali upravo te digitalne mogućnosti, koje su omogućile takav vojni napredak, podložne su različitim vrstama napada. Sateliti za rano upozorenje koji su ključni za odgovor na nuklearno lansiranje, mogu biti 'prevareni' ili čak oteti, što potencijalno narušava stabilnost nuklearnog odvraćanja. Takva bi smicalica mogla čak navesti zemlje da pokrenu neizazvane napade kao odgovor na fiktivne prijetnje. Preventivni elektromagnetski i kibernetički napadi mogu privremeno onemogućiti protuzračnu obranu prije stvarnog nuklearnog napada. Digitalne tehnologije o kojima ovise društva i vojske mogu se poništiti udarima na infrastrukturu poput odašiljačkih postaja, kabelskih veza i baza podataka koji su 'vruće' mete za precizno streljivo i sabotaže. A oslanjanje na visokotehnološke komponente izlaže sve digitalne tehnologije rizicima opskrbnog lanca; države s velikim arsenalima pametnog streljiva, primjerice, ovise o pristupu mikročipovima kako bi njihovo oružje uopće bilo djelotvorno, a njihove vojske mogu biti paralizirane ako im te zalihe presuše.
Ako je mogao nižerangirani Snowden...
Oslanjanje država na digitalnu tehnologiju predstavlja posebno velike rizike kada je riječ o obavještajnim podacima. Ogromne količine osjetljivih informacija pohranjuju se, obrađuju i prenose digitalnim putem, stvarajući vrijedne prednosti državama koje su mnogo uložile u prikupljanje i analizu podataka. SAD su pokazale golemi potencijal digitalno omogućenog prikupljanja obavještajnih podataka tijekom protuterorističkih operacija u Afganistanu i Iraku, koristeći velike zalihe digitalnih fotografija, podataka mobilnih telefona i signala za gađanje terorističkih ciljeva udaljenih tisućama kilometara. Ali cyber upad u Uredu za upravljanje osobljem 2015. godine, koji je rezultirao krađom više od 20 milijuna zapisa s privatnim podacima o američkim federalnim službenicima, dotad nezamislivo velik pothvat u svijetu analognog špijuniranja —razotkrio je opasnost loše osigurane pohrane digitalnih podataka. A te su prijetnje jednako unutarnje, koliko i vanjske. Godine 2013. Edward Snowden, službenik srednjeg ranga u dijelu Agencije za nacionalnu sigurnost, iskoristio je svoj povlašteni pristup za krađu golemih količina podataka, naštetivši sposobnosti SAD-a da prikupljaju informacije o određenim ciljevima i potkopavajući američke vojne i obavještajne operacije.
Danas je napetost između potrebe za tehnologijom i njezinih istodobnih rizika u potpunosti vidljiva u Ukrajini, gdje napori da se stekne prednost u digitalnom ratovanju oblikuju fizički sukob. Tehnologije, uključujući GPS-navođeno topništvo, male bespilotne letjelice i civilne snimke mobitela, dale su Ukrajini prednost u odnosu na mnogo veću rusku vojnu silu, omogućujući Kijevu da preciznije napada ruske ciljeve. Ali ti su napadi otkrili i krhkost te potencijalnu nepouzdanost takve tehnologije: ruski kibernetički napadi na satelitske komunikacije mogu odsjeći ukrajinske trupe od zapovjednika; napadi koji ometaju GPS sustave otupljuju učinkovitost pametne artiljerije; a elektromagnetski napadi uništavaju do 5000 malih dronova mjesečno. Ukrajina i druge zemlje koje nastoje transformirati svoje oružane sposobnosti u skladu s budućnošću digitalnog ratovanja, moraju pronaći način da te sustave učine manje ranjivima.
Slabosti u stvaranju sigurnih sustava
Sad nema drugog izbora nego raditi na zaštiti od digitalnih napada. Odbacivanje digitalnih tehnologija u korist analognih je nerealno i skupo. Istodobno, nijedna razina ulaganja neće jamčiti apsolutnu sigurnost; vlade moraju prihvatiti da pokušaj jačanja digitalnih sposobnosti ujedno može stvoriti nove ranjivosti. Zemlje trenutačno prave takve kompromise s malo smjernica o tome kako upravljati i ublažiti rizike.
Više od jednog desetljeća američka je vojska bila uključena u dugotrajnu raspravu o tome kako se zaštititi pred digitalnim prijetnjama. Neki kreatori politike vide ulaganje u redundantnost, posebno za kritične vojne sposobnosti, kao najbolji način za postizanje otpornosti. Drugi pozivaju na smanjenje rizika kroz ograničavanje ili čak zabranu sudjelovanja stranih tehnoloških tvrtki, posebno onih iz konkurentskih zemalja poput Kine, u opskrbnom lancu obrambenih informacijskih i komunikacijskih tehnologija. No, usprkos svemu tme, Washington je malo napredovao u izgradnji otpornih sustava. Vladin ured za odgovornost, nestranačka revizorska agencija, rutinski objavljuje izvješća koja dokumentiraju značajne i trajne nedostatke u obraćanju pažnje vojske na digitalne ranjivosti tijekom procesa nabave tehnologije. Kreatori politike brinu o kibernetičkoj sigurnosti ključnih vojnih sustava kao što su nuklearno zapovijedanje i kontrola ili napredni borbeni zrakoplovi, često tek nakon što je sustav dizajniran, a ne na početku njegovog razvoja. Budući da su se SAD i njegovi partneri počeli toliko oslanjati na tehnologije prepune 'rupa', prošlo je vrijeme da Washington stavi prioritet na digitalnu otpornost.
Financijski sektor kao uzor
Dok kreatori politike, pogotovo oni u američkom Ministarstvu obrane, nastoje izgraditi otpornije sustave sposobne izdržati digitalne napade, mogli bi nešto naučiti od onih sektora koji su već napravili značajan napredak u digitalnoj sigurnosti: onih u visoko reguliranim industrijama, kao što su financijske usluge. Globalni financijski sektor, koji u potpunosti ovisi o digitalnoj tehnologiji, riskirao bi kolaps da nije otporan na digitalne napade. Kako bi ojačale svoju sigurnost, financijske su organizacije uložile sredstva u zasštitu od ovih prijetnji dok su se pripremale za potencijalno katastrofalne remetilačke događaje, poput masivnih cyber napada pod sponzorstvom država. Osiguravajuća su društva potaknula ulaganja u sigurnost i optpronost, a regulatorna tijela zaprijetila su kaznama za nepoštivanje vodećih praksi i zahtjeva. Kao rezultat toga, financijski sektor obično ima dobre rezultate u predviđanju digitalnih prijetnji, procjeni ranjivosti i stvaranju sredstava za odgovor i obnavljanje operacija u slučaju poremećaja.
Takav je rad težak; čak i najuglednije tvrtke u financijskom sektoru tek sada dosežu točku u kojoj mogu učinkovito upravljati svojom digitalnom imovinom i razumjeti slabosti svojstvene njihovoj digitalnoj infrastrukturi. Ministarstvo obrane suočava se s oštrijom bitkom. Njegovi napori u modernizaciji informacijske tehnologije daleko zaostaju za onima najzrelijih subjekata u privatnom sektoru. Njegova kombinacija starih i novih tehnoloških platformi međusobno djeluju na načine koji mogu stvoriti neočekivane ranjivosti, sa zastarjelim softverom oslonjenim na, primjerice, stare internetske preglednike te nuklearne zapovjedi i kontrole koje se oslanjaju na diskete. A dužnosnici nemaju uvijek potpun uvid u lanac opskrbe obrane koji podupire ključne usluge, zbog čega je teško biti siguran odakle njihov softver i hardver mogu doći. Ministarstvo obrane, ukratko, zapelo je u digitalnoj ničijoj zemlji, budući da se oslanja na zastarjele digitalne tehnologije čiji nedostaci daleko nadmašuju njihove prednosti u pogledu učinkovitosti i otpornosti. Sada je vrijeme da se to ispravi.
A što fali dobrim starim disketama?
Kako velike sile diljem svijeta ulažu više u svoje digitalne arsenale, moderne vojske moraju pristupati zaštiti ovih novih sustava od slučaja do slučaja. U nekim će slučajevima Ministarstvo obrane morati investirati u skupe, možda i suvišne tehnologije jer si SAD jednostavno ne može priuštiti da ti sustavi zakažu u nepredviđenim okolnostima. Jedno jasno područje je američki nuklearni arsenal, koji prolazi kroz veliki proces modernizacije. Dok kreatori politike nadograđuju zastarjele sustave, moraju osigurati da digitalna sigurnost bude glavni prioritet — možda čak i ozbiljnim razmatranjem upotrebe naslijeđenih tehnologija kao što su diskete koje mogu biti neučinkovite, ali su sigurne jer se ne proizvode masovno i stoga ih protivnik teško može iskoristiti za sabotažu ili hakiranje. S druge strane, ima i drugih otpornih opcija; neke arhitekture oblaka, na primjer, dopuštaju da jedna mreža oblaka zakaže, a da ipak ne izazove velike smetnje u radu.
Zadatak izgradnje takve otpornosti proteže se daleko izvan bojnog polja. Čini se da su razorni globalni događaji – pandemije, klimatske katastrofe ili prijetnje demokratskim institucijama – sve više pravilo, a ne iznimka. Kreatori politike mogu i trebaju gledati dalje od tehnologije u traženje načina za bolju obranu zemlje od novih, neočekivanih prijetnji. Vojske, na primjer, mogu poboljšati svoju sposobnost otpora na napade vježbanjem, provođenjem testova otpornosti na stres i uključivanjem naučenih lekcija u buduće planove. Štoviše, neki remetilački događaji mogu se pokazati preteškim, skupim ili jednostavno nemogućim za odvraćanje ili obranu; ovo su izazovi u kojima će otpornost biti ključna. S obzirom na ove rastuće uloge, SAD moraju biti spremne prihvatiti određenu mjeru rizika, ali prihvaćajući da su neki poremećaji neizbježni i da se kvarovi mogu dogoditi u kratkom roku. Kako se pojavljuju nove vrste digitalnih prijetnji i mogućnosti ratovanja, ključno je da SAD ozbiljno shvate otpornost – ili će se naći pod udarom napada koje će njihovi prijatelji i suparnici moći izdržati.
POGLEDAJTE VIDEO: Hakeri opet napali. Sjetimo se riječi djeda kad mu je unuku banula policija: 'Kakav Penatgon? U sobi je cijele dane'
