1). Stvari su danas potpuno drukčije. Sjedim u tom kazalištu i gledam neku drugu djevojku koja svira kastanjete, pa baš na istom mjestu pozornice. Zamišljam kako sam ja izgledala iz ove perspektive. Sjedim u publici i postajem jedno s njom: masa bez lica, a svi jednako dišemo. Bez lica, bez lica molim! Nisam još spremna. Izjurila sam na parkiralište i pričekala da me prijateljice stignu. Ma nisam bila raspoložena ni za vizualni kontakt, zaboravila sam već kako izgleda lice moga umišljenog progonitelja. I ne želim se podsjetiti.
Stupanj brzine upravno je razmjeran brzini zaborava; jednadžba iz prvih poglavlja egzistencijalističke matematike, kaže Kundera. Naše vrijeme se predalo demonu brzine i zato tako lako sebe zaboravlja. Na primjer: čovjek hoda ulicom i želeći se nečega prisjetiti, zastane kao da čeka sjećanja koja kaskaju za njim. Kada ga stignu, on polako, zadovoljan, kreće dalje. Ja sam od njih pobjegla glavom bez obzira.
2). Možda sam malo preosjetljiva. Možda brijem previše. Stojim u Aquariusu i razmišljam. (Koliko mogu od gužve i mjuze). Totalno je krcat, što je normalno, kaže mi Joško, jer je počela "sezona". Svi su tu, baš kao i prošle godine. Sve izgleda isto, a ja uživam u spoznaji da sam drukčija. I dok tako stojim, prošlost me ponovno sustiže potpuno nespremnu. Uspijevam joj se na trenutak sakriti i promatram to lice koje sam, nekada davno, mjesecima zamišljala, čekala, ali nikada se nije pojavilo. Napisala sam mu pjesmu, prekrasna je; no lice je izblijedilo, a pjesma se još nije službeno rodila.
1). Biti izabran u teološkom smislu, ima neke sličnosti sa onim u ljubavnom. Biti voljen bez zasluge čak je i dokaz istinske ljubavi, jer ljubav je po definiciji nezasluženi dar. Volim te jer si dobar, slušaš moje potrebe, ne ostavljaš dlake u kupaoni, redovito pereš noge, nosiš mi kofere, ne sliniš na druge žene... Ljubav iz koristi? Možda. Koliko je ljepše čuti: luda sam za tobom iako nisi baš pošten, iako si lažljivac, sebičnjak i gad. Volim te jer te nitko osim mene ne razumije i ne (podnosi), voli. Jesam li glupa? Ne znam. Mislila sam da sam izabrana.
2). Njegova djevojka je mini tempirana bomba. Ne znam što je po horoskopu, ali djeluje snažno i odlučno, a ipak umiljato i drago. Kosa joj je duga i plava, a tijelo savršeno. Usne joj se miču, ali je ne čujem od misli koje mi tutnje u glavi i razmišljam: stvoreni su jedno za drugo. "Probudile" su me nečije snažne ruke koje me drže za struk, okreću me i ja sam u tom zagrljaju. Čujem: "Anđica, pa di si ti, koliko te nisam vidio... tako mi je drago da si tu...". Ne vjerujem svojim ušima, ali ruke su uvjerljive. Ona ne zna ništa dakle, a on kuži da je ispao papak. U pogledu mu vidim tračak nevjerice, ali ipak nastavlja po scenariju. Ja se smješkam osmjehom broj 39. i zanima me kuda će nas sve to odvesti. I ide: " Pa daj, moramo se sad napokon čuti, daj ostavi mi broj telefona ili... odi s nama van večeras..". Već me polako hvata "mundijalni" grč, izmuljam nešto i pa, pa.
3). Izlazim udahnuti malo svježeg zraka. Ovaj dan je bio dug, uskoro bih ga trebala, napokon, privesti kraju. Sjetila sam se kako je jutro bilo prekrasno, i: ti-ru-ri. Dobila sam poruku. Nevjerojatno kako taj čovijek ima smisla za tajming. A poručica je ono... i ja bih si to poslala na njegovom mjestu. Htjela bih nagraditi tog kavalira za najljepši zalazak sunca, vino i školjke i gledanje zvijezda sa čamca nasred kanala. Ali možda ću malo pričekati jer ne znam koliko današnjoj mladoj gospodi treba vremena da budu sigurni u to što mi govore. A kako djela govore sama za sebe, ima nade da se postupak ubrza.
Osjetila sam novi val umora i krećem prema automobilu. Zapuhao je vjetar i odnio mi kosu na lice. Miris mora me još jednom podsjeti na ovo jutro i osjetim čežnju i želju da se sama, polagano i sanjalački odvezem do kuće. Naslađujem se ritmom svojih koraka, koji je sve polaganiji, i u toj polaganosti i ja, prepoznajem znak sreće.
Prethodna Anđina kolumna: Obsession (ljeto 2000)
Klik vam poklanja prvi video spot Anđe Marić i grupe Flare!
