U maniri bivšeg premijera Ive Sanadera, Andrej Plenković stigao je na sastanak sa sindikatima i dao im ponudu - koju njihovi šefovi nisu mogli odbiti.
Da, cijeli tjedan su trajali tradicionalni jesenski pregovori između sindikata javnih službi Vlade o povećanju plaće, koeficijenata, osnovice regresa, božićnice, dara za djecu, dara za roditelje, naknade za dolazak na posao, naknade za odlazak s posla i svih drugih materijalnih prava zaposlenih u državnom i javnom sektoru.
Danima smo napeto pratili ima li napretka, koliki je napredak, koliki je nazadak, na koliko su spremni pristati jedni na koliko su spremni drugi, drama, neizvjesnost, sve su mogućnosti otvorene, štrajk nije isključen i sve tako. Čovjek bi rekao da je riječ o mirovnom procesu na Bliskom istoku ili u Bosni i Hercegovini, Dayton se novi kroji.
Naravno, cijela ta predstava se događa i odgađa kako bi u zadnjem činu na scenu opet stupio najveći sin našeg naroda i narodnosti koji će se uključiti u pregovore i objema stranama pokazati kako se stvari rješavaju. Bio bi se on uključio i ranije ali morao je rješavati Krimsko pitanje pa sad kad ga je riješio možemo dalje, je l'.
I tako i bi, čim se on uključio stvari su se pomakle s mjesta sindikatima je na stol stavljena nemoralna ponuda od fantastičnih 6 plus dva posto. Dogovoreno je da s 1. listopada, znači aktualni mjesec, se plaća poveća za 6 %, a da od iduće godine u travnju, od prvog travnja digne još 2 %.
Dogovorili smo da se formalni pregovori oko nastave kao što je bilo u ovoj godinu, znači u trećem tjednu rujna. Do ponedjeljka će se to još možda dići na 7 plus 3 posto, uglavnom tih osam ili deset posto veća crkavice bit će nešto s čime će se Vlada i premijer ali i sindikalne vođe hvaliti idućih godinu dana.
Jedni pred biračima, drugi pred sindikalnim članstvom. Ali zanimljivo je da se nitko od pregovarača nije sjetio da hrvatskih građana prema zadnjem popisu stanovništva ima 20 posto manje a državnih i javnih službenika barem dvadeset posto više nego prije trideset godina.
Dakle imamo dvadeset posto manje djece, dvadeset posto manje studenata, dvadeset posto manje pacijenata, dakle sad kad imamo dvadeset posto manje građana koji koriste neku državnu ili javnu uslugu imamo barem dvadeset posto više onih koji tu uslugu pružaju.
Pa bi onda možda bilo logično da za barem dvadeset posto smanjimo i broj državnih i javnih službenika pa da na račun toga i te uštede, svima ostalima podignemo plaću ne za osam posto koliko će sad dobiti nego za dvadeset osam posto koliko bi učitelji, profesori, medicinske sestre, liječnici, policajci i svi ostali mogli, trebali i morali imati veću plaću.
Ali ne, bolje ovako ne dirati broj zaposlenih pa svima dati neku crkavicu nego racionalizirati sustav i dati im povišicu kakvu zaslužuju. Ali, budimo iskreni, to odgovara i jednima i drugima koje ovih dana gledate na tim famoznim pregovorima.
I Vladi i sindikatima. Jer Vlada ne pregovara zato da bi sindikatima dala povišicu nego zato da bi od sindikata kupila glasove pa bi smanjenjem broja zaposlenih u državnom sektoru smanjila i broj svojih glasova. S druge strane i sindikati bi onda imali dvadeset posto manje članova što znači i dvadeset posto manji budžet. A onda nema više milijuna na računu i povlaštenih informacija iz HNB-a.
"Nemojte misliti da je to lako, pa mi smo imali 9 milijuna kuna u Centar banci, da nismo imali insajderske informacije rasturili bi me", govorio je nekad Vilim Ribić.
Zbog trgovanja insajderskim informacijama obične ljude bi rasturilo državno odvjetništvo, ali ako ste sindikalni čelnik koji novcima upravlja zahvaljujući insajderskim informacijama onda ste državi - partner u pregovorima. Našla s Oreškovićem, treba naći s ostalima.
