Može li država bolje zaštititi žene, je li se ovaj horor sinoć morao spriječiti - puno je pitanja. Gošća RTL Direkta je sutkinja Visokog kaznenog suda i predsjednica Udruge sudaca za mladež Lana Petö Kujundžić.
Kao da uvijek postavljamo ista pitanja. Ali, policija je u tom domu postupala 3 puta, čovjek je bio u zatvoru, Centar za socijalnu skrb je bio uključen, ranije je imao zabranu prilaska… Što se moglo napraviti?
Vratimo se na njegovo okruženje -gdje je odrastao taj mladi čovjek, tko ga je odgajao, koje je škole išao, jesu li učitelji govorili o tome da se treba nenasilno ponašati, jesmo li naučili djecu u vrtiću da raspoznaju i budu ravnopravni dječaci i djevojčice?
Mislite da to ne radimo i dana-danas, kamoli prije 43 godine?
Iako bi država trebala biti vrlo ozbiljna, mislim da bi trebalo reći - od danas to krenemo i napravimo programe u školama kako bi se djeca naučila da se tako ne ponašaju. A onda krenemo dalje. Ako već vidimo da imamo broj ubijenih žena i da doista postoji nasilje u obitelji i statistika nam govori nešto, onda bi itekako država trebala razmisliti je li nasilje u obitelji doista prekršaj. Prekršaj je nešto manje opasno, manje društveno potrebno da bi se zadiralo u nečiju slobodu. Za razliku od kaznenog prava koje bi trebalo biti ozbiljnije postupanje prema osobi koja čini loše.
Kod nas je moguće da nasilje bude prekršaj? To smo vidjeli i u ovom slučaju - da je nekad imamo kaznenu, a nekad prekršaju prijavu. To treba ukinuti?
Tu se stalno nekako raspirujemo u dijelu hoće li prekršajni sudac nešto dosuditi, to su najčešće uvjetne ili novčane kazne koje sigurno neće polučiti rezultate.
U onom dijelu ja nisam zagovornik dugih zatvorskih kazni ali sam jaki zagovornik onog drugog dijela psihosocijalnog tretmana i liječenja, ako je u pitanju ovisnost kod psihijatara.
Radimo li dovoljno, bavi li se netko obiteljskim nasiljem, kad netko istuče ženu da nakon toga dođe u sustav gdje se netko o njemu brine?
Prvo treba napraviti dijagnostiku takve osobe, da nam liječnici i psihijatri kažu koji je problem s takvom osobom. Ali to ne radimo u većini slučajeva. Prekršajni postupak ide vrlo brzo, vidi se nasilnik, vidi se žrtva, donese se odluka. Ne dobiju se svi podaci o toj osobi i to je loše odrađeni dio posao.
Imamo ovaj slučaj da je policija postupala, kao i Centar za socijalnu skrb, bio je u zatvoru, bilo je nasilja i problema. Je li netko ovdje zakazao, država, ako se ovo dogodilo i to se ponavlja?
Kad bismo rekli da ima procjena rizika osobe koja se prvi put pojavi kao nasilnik, tada bismo morali reći da ćemo postupati vrlo ozbiljno s tom osobom. Pa čak i ako bude neka kazna, nakon toga bi trebalo ići praćenje. Nijemci su napravili da i nakon izračene kazne zatvora i dalje mogu postupati liječnici i imati obavezne, od bolničkog, do ambulantnog tretmana takve osobe. Mi to nemamo i ne razmišljamo na takav način, a trebali bismo.
Jednom ste rekli da je Hrvatska prema podacima ista kao u vremenu Marije Terezije. Kako je drugdje, u Velikoj Britaniji?
Nažalost, nismo dovoljno umreženi, jer kada kod policije ili u centar za socijalnu skrb dolazi takva osoba i tuži se žrtva, tada bi trebali imati podatke na jednom mjestu. A to je moguće vrlo lako u današnje kompjuterizirano vrijeme. Do sudova i državnih odvjetnika koji nemaju, kada centar za socijalnu skrb nije dežuran vikendom ili nije dostupan onaj socijalni radnik koji vodi tu obitelj, vi podatke nemate. Umjesto da uđemo u sustav i dobijemo sve podatke koje možemo.
U zadnje vrijeme raspravljalo se puno o zabrani prilaska, imali smo i slučajeva da je netko imao zabranu prilaska pa ubio ženu ili je čovjek imao zabranu pa mu je ukinuta. je li to uopće neka mjera koja ima koristi?
Zabrana pristupa moguća je da kad bi se približio na određenu razdaljinu od žrtve da se tad već alarmira policijski službenik ili policija s nekim "bip-bip" signalom da se on približava. Kad počinitelj kaže da je slučajno sreo. Tvoja je dužnost, ako imaš zabranu prilaska da jako paziš da koje dijelove gradova da se ne sretneš s osobom koju ne trebaš sresti.
Govorite "trebali bismo", "morali bismo"… Znači li to da ne radimo dovoljno da se zaštite i djeca u obitelji?
Iskreno, trebaju nam prave radne skupine pravnike, socijalnih radnika i psihologa u Ministarstvu pravosuđa, ali i rada i socijalne politike. Ministarstvo znanosti trebaju raditi planove u budućnost da se naša djeca tako ne ponašaju. Da budemo sigurni da za 10-15 godina nećemo to gledati.
