Tradicionalno tadžikistanski trebale bi se odijevati žene u Tadžikistanu. Njihova je vlada izdala vodič na 367 stranica s uputama samo za žene. Što odjenuti na vjenčanja, posao, u školu, za vrijeme slobodnog vremena, za državne praznike, sprovode i šetnju parkom.
Hidžabu, minicama i uskim trapericama tu nema mjesta.
Tadžikistanska vlada rekla je ne i balerinkama, crnim šalovima i rukavima kraćim od 10 centimetara. Vrijedi za sve žene, pa i djevojčice od sedam godina. Vlada kaže, žele promovirati svoju kulturu, a ne da im se u zemlji prošire islamističke ideje Afganistana. I dok se za Tadžikistan ne zna kako će kažnjavati kršitelje pravila Iran ima moralnu policiju.
"Žena samo pred tatom i bratom može biti bez marame. Ali, za muža, sestre, susjeda koji su došli u kuću vrijedi isto kao i za van. Moraju nositi hidžab. Cijeli dan smo prekriveni. Samo noću možemo bez marame, malo slobode imamo. Blizu mene je uvijek čador, jer uvijek je to stres", rekla je Iranka koja živi u Zagrebu.
Ona se sada skriva jer tako želi, ali u svojoj državi tako mora. Hidžab i čador su obavezni. Za njih je zabranjeno proizvoditi i prodavati odjeću u boji, ne smiju nositi bijele cipele.
Iranke, kaže, vole zlato i nakit, ali ga ne smiju pokazati. Tenisice im ne trebaju, jer žene se tamo uglavnom ne smiju baviti sportom.
"Žena u Iranu je iznutra jako sretna i vesela, ali za van, zbog države više ne može nositi crveno, bijelo, žuto. Sada je najviše crne. Jer kažu nisu boje dobre za ženu. Ako žena dolazi na more, ona samo sjedi s čadorom i gleda u more. Ne može nositi kupaći", rekla je.
I zato u Iranu prosvjeduju sve žene. I studentice, učiteljice, radnice, ali i njihovi muški kolege odlučili su reći dosta. I moralnoj policiji, strogim pravilima odijevanja i šerijata.
"Neprihvatljivo je ubijati žene zbog nošenja vela. Veo je društvena odjeća koja se ne smije koristiti kao opravdanje za ubijanje", rekao je Sahar iz Irana.
Mahsu Amini umrla je nakon što ju je moralna policija uhitila jer nije pravilno nosila hidžab. Kosa ne smije viriti u Iranu, a Afganistanke na televiziji moraju imati prekrivena usta.
"Veliki broj mojih kolegica je napustio svoje dužnosti, većina ih je otišla iz zemlje, a neke od njih su dale otkaz na poslu", istaknula je voditeljica Shamael Ahmaedi.
"Kad idemo na fakultet, ne daju nam van bez crne haljine, vela i strogo su zabranili bilo kakve šarene marame", naglasila je jedna Afganistanka.
Otkako su talibani preuzeli državu, Afganistanke na ulici mogu izaći samo prekrivene, potpuno u crnom, s rukavicama, a smiju im se vidjeti samo oči.
"Ispravno nosim hidžab, ali prema njihovom tumačenju žena mora biti pokrivena burkom. A s njihove točke gledišta, to im daje za pravo da me otmu", podijelila je svoje iskustvo reporterka u Afganistanu.
Slično je u Iranu. Žene ne mogu birati kako će, s kim, i kada izaći iz kuće. I zato je naša Iranka sretna da je u Hrvatskoj.
"Kad se probudim ujutro, stavim ruž za usne. Stavim nakit i nosim haljine", kazala je Iranka u Zagrebu.
Kao što to bi trebala moći baš svaka žena, bilo gdje na svijetu.