Berislav Jelinić bio je jedan od najbližih suradnika Ive Pukanića. S njim je zadnji put razgovarao 12 minuta prije atentata i nikada neće zaboraviti noć kada je u redakciji vidio tragove krvi i ranjene kolege. I sam je napisao knjigu zašto je ubijen Ivo Pukanić, a o 'Dosjeu Jarak' govorio je u RTL Direktu.
Poznavao si Pukanića. Napisao si o njemu knjigu, nema što ne znaš. Svejedno, zanima me je li te nešto u ovom dokumentarcu od Jarka ipak iznenadilo.
"Iznenadila me razina emocija koje se vide u priči i iznenadilo me koliko me to na osobnoj razini ponovo duboko dirnulo. Iznenadilo me to da je netko u hrvatskom medijskom prostoru da nekom prostor godinu dana da radi na jednom takvom projektu i da ga digne na jednu takvu produkcijsku razinu kako u Hrvatskoj nije dosad viđena u tom formatu"
Znam da je prošlo 15 godina od atentata na Pukanića, ali vidjela sam zapravo gledajući ovaj dokumentarac da je i tvoja reakcija kao da je to nešto što se dogodilo jučer.
"To će za mene uvijek biti jedna duboka osobna trauma, ne samo za mene, nego za otprilike stotinjak ljudi koji su u to vrijeme radili u Nacionalu i drugim izdanjima Nacionala. To je nešto osobno što svi nosimo s tim"
Zanima me jedna stvar oko koje sigurno nema sumnje. Ivo Pukanić je ubijen zbog svoga posla, zbog novinarskog posla kojim se bavio.
"To je u završnoj riječi na suđenju eksplicite izjavio Slobodan Šašić, zamjenik ravnatelja tadašnjega USKOK-a, rekavši da je nastradao zbog posla koji je radio zbog toga što je otkrio u kontekstu duhanske mafije. Da nema nikakvog spora ni dileme za njega kao predsjednika države. Tužitelj je u tom slučaju da je to ubojstvo naručila duhanska mafija koja nije štedjela značajne resurse kojima ona raspolaže da to ubojstvo organizira nakon što je pokušala i Ivu Pukanića ušutkati da prestane s pisanjem o tim temama. On je to na suđenju okarakterizirao kao najnasilniji čin od nastanka hrvatske države, što to de facto i predstavlja. Dan danas brutalnost te eksplozije je nešto što se ne može mjeriti ni s čim u novinarskom kontekstu i nema nikakve dileme da je Pukanić stradao kao žrtva novinarskog rada. To je bilo i njima bitno da se istakne zato što je Pukaniću otupilo osjetila ono što su radili neki u javnom prostoru mjesecima prije tog atentata, kad se njega pokušavalo na fonu manipulacija prikazati tobožnjim obiteljskim nasilnikom koji svoju zdravu ženu želi strpati u bolnicu i ludnicu. I njega se prikazivalo kao obiteljskog nasilnika, što je bila jedna duboka nepravda prema njemu, prema njegovoj obitelji kompletnoj. Ta hajka koja se stvorila u dijelu medijskog prostora. Toga vremena je značajno pridonijela tome da sigurnosni sustav te naše zemlje okrene glavu od ozbiljne prijetnje do razine da čak nisu bili skloni povjerovati da je prvi atentat koji je izvršen na njega nekoliko mjeseci prije tog kobnog zapravo bio stvaran."
Znam da sam mu se tada zapravo rugao i njemu se vjerovalo da je na njega izvršen atentat i ukinuta mu je policijska zaštita. Je li to bio veliki propust?
"To je bio ogroman propust. Ti ljudi nose dio odgovornosti na svojim rukama na svojoj savjesti ako je uopće imaju. To je sramota hrvatskog sigurnosnog sustava."
Vjeruješ li dan danas da iza toga stoji duhanska mafija, spomenuo si i da je to bilo u presudi. Je li to stvarni razlog? Možda najzanimljiviji dio ovoga dokumentarca od Jarka kad kćer i sestra od Pukanića kažu 'ne vjerujemo da to ima veze s tim, mislimo da je to netko iz Hrvatske nekako možda vidio svaki dan na televiziji koji šeće među nama'".
"To se ne može reći dok taj slučaj formalno ne bude zaključen. Bez ikakvog ostatka sumnje da je to možda netko drugi. U knjizi koju sam ja napisao ja uvodim dva ključna pravca promišljanja toga što bi moglo biti u pozadini, odnosno tko bi mogao biti naručitelj. Jedan je ta notorna duhanska balkanska mafija. Drugi pravac je taj koji vodi u Hrvatsku koji vodi prema bivšem premijeru Sanaderu koji je imao razloga okrenuti glavu. Kao glava tog sustava, kao glava jedne korumpirane hobotnice. Kao čelnik jednog kleptomanskog sustava kojem je on bio na čelu. Dakle koji se nije umnogome promijenio niti nakon njegova odlaska u HDZ-u, a kojeg je on simbolizirao kojeg smo mi de facto rastvorili još 2007. kao Nacional kada smo objavili na naslovnici nesrazmjer njegove plaće i načina života reflektiranog u zbirci skupocjenih satova kojeg smo našli na javno objavljenim setovima fotografija na Pixsellu i na drugim agencijama. Mi smo tog čovjeka osvijetlili do razine da je tada počeo njegov pad. On je bio jedan veliki silnik u tom vremenu. On je kontrolirao puno više toga nego što je to naizgled izgledalo. I on je imao razloga da okrene glavu."
Misleći da je u ovom slučaju bilo propusta policije. Sam si rekao da su neki gledali na drugu stranu. Znači kao da vjeruješ, da je bilo propusta.
"Propusta policije je bilo. Svakako uoči atentata on se mogao i morao spriječiti. Poslije toga policija je u istrazi radila jako dobro svoj posao. Dakle, prije svega operativci koji su našli pločicu skutera na krovu nakon eksplozije koja je dovela do kupaca i samih izvršitelja. Tehnički zanatski, oni su taj posao napravili u redu. Međutim, u nekim segmentima se stalo kao da su odjednom bili jako zadovoljni, da su došli do te razine pa je Karamarko brže bolje poletio u nekom razdoblju. Još je bio ministar unutarnjih poslova 'zaključite to sad mi to dalje ne možemo'. Petnaest godina se oko toga šuti. Nije se napravilo apsolutno ništa. Ne kažem da bi se napravilo da se puno više radilo. Međutim, sustav ne postupa ništa po tom pitanju i u tom kontekstu ta činjenica, dakle, da ti ljudi, tko god to bio sjede doma možda gledaju sad ovaj prilog ili Andrijin Dosje. To je nešto što je zastrašujuće da takav kalibar monstruma koji je takvo što naručio da on to gleda možda iz svoje spavaće sobe. To je nešto što se nadam da golica neko zrno savjesti koju bi netko trebao imati u tim službama koje bi to trebale i daje istraživati."
Pitat ću. Glavni urednik Nacionala ubijen je u atentatu. Kako ti živiš s tim, strahuješ li nekad za svoj život s obzirom na to da i dalje radite svakakve priče koje, rekao si i sam, tresu Hrvatsku.
"Pa ja sam se umorio od straha prije devet godina već. Prvi put sam u Andrijinoj emisiji govorio o detaljima kako je to izgledalo. Dakle, meni je država. Nisam nikad to javno govorio. Dakle, ali ajmo reći da je prošlo dosta vremena i da te opasnosti, nadam se, nema i neće bit na toj razini. Dakle, meni je država dodijelila zaštitu mjesec dana nakon početka rada na tom slučaju, kad su vidjeli što je tu igra kad su dobili neke signale. Meni je ta zaštita policijska trajala četiri godine i 11 mjeseci. Znači tri dana najvećem ekshibicionistu je dosta. Živjeti pod tim pritiskom, malo mi je to teško uopće pričati kako to izgleda. Druga stvar. Za to vrijeme dva puta je spriječen atentat na mene. Ja od toga nisam radio predstavu. To su posebne drame. Ja sam sjedio s ljudima koji su čuvali tu i radili logistiku da se priprema moje ubojstvo. Ja sam se suočavao s njima. Policija je nadzirala te sastanke. Dakle, to je filmska priča, ali kad je gledaš na televiziji i kad se tebi događa, nije to baš jednostavno."
Htjela sam te pitati zapravo za kraj živimo li danas u drukčijoj zemlji. I je li moguće da se nešto ovako dogodi ponovno?
"Ja se nadam da nije. Ja se nadam da nije. Hrvatska je otišla miljama naprijed. od 2008. godine. Mi smo danas jedna potpuno integrirana članica Europske unije i Hrvatska u tom kontekstu nije ono što je bila 2008. Malo su okolnosti drugačije, nisu one manje ozbiljne i manje izazovne, ali naoko su manje dramatične. Ne bih rekao da je zasluga za to da se treba pripisivati našem tzv. velikom dedramatizatoru Andreju Plenkoviću, ali generalno kurs kojim je Hrvatska otišla u zadnjih desetak godina je nešto mirniji. Nešto je to ozračje ipak mirnije nego što je bilo u to vrijeme. Ja se nadam da će tako ostati da ćemo živjeti u nekoj dosadnijoj zemlji u sljedećim godinama"
Epizodu 'Dosjea Jarak' pogledajte ekskluzivno na platformi VOYO!, a sve buduće epizode moguće je gledati 24 sata prije prikazivanja na televiziji.
