Nema uvjeta da djelatnici Hitne pomoći dobiju beneficirani radni staž, obzirom na vrstu psihofizičkog opterećenja. Kaže danas mrtva hladna ministrica zdravstva Irena Hrstić. Pa da, neš mi ti psihofizičkog opterećenja prvi stići na mjesto teške prometne nesreće ili recimo dati sve od sebe da nekog spasite, a on umre. Kao da je nešto posebno stresno reanmirati umirućeg pacijenta ili pružiti prvu pomoć ljudima opečenim u požaru.

Moš mislit što je teško što sekunde odlučuju o tome hoće li netko preživjeti ili umrijeti. Pa tko od nas se svaki dan ne suočava s teško ozlijeđenom djecom, ili ljudima koji im umiru pred očima. Ma što si uopće zamišljaju ti djelatnici Hitne koji su se usudili prosvjedovati, i tražiti ista ona prava koja imaju vatrogasci ili policajci. Misle li oni stvarno da je gledati smrti u oči stresnije od posla pomoćnika strojvođe ili ribara?

Uz dužno poštovanje prema svakom zanimanju: je li stvarno pravedno da beneficirani radni staž imaju konobari na Jadroliniji ili vozači ZET-ovih tramvaja, a ne hitnjaci? I recite iskreno ministrice, je li veće psihofizičko opterećenje kuhati kavu na trajektu ili ipak spašavati ljudske živote?