Nije od čokolade, nego od vanilije i nije od mlijeka i vrhnja nego od plastike, uz malu pomoć bakterija. Nećete na njega naići idući put kada u Toskani budete tražili savršeni gelato jer ovaj sladoled je u zamrzivaču u Londonu.
Zapravo je umjetnička instalacija kojoj je cilj pokrenuti raspravu o plastičnom zagađenju.
"Bakterije koje koristim u ovom procesu u osnovi su napravljene da razgrade plastiku i zatim je transformiraju u vanilin, molekulu odgovornu za okus vanilije", objašnjava dizajnerica Eleoanora Ortalini.
Proces koji su razvili znanstvenici u Edinburghu koristi metaboličku snagu bakterija i enzima da se ponašaju kao ekološki prihvatljive tvornice za razgradnju plastike u vanilin.
"Nakon što razgradite plastiku, u ovom slučaju PET, nakon što je razložite na građevne blokove, koje zovemo monomerima, možete ih pretvoriti u mnogo, mnogo različitih stvari", tvrdi biotehnologinja Joanna Sdaler.
No, činjenica je da plastiku uglavnom odlažemo ili spaljujemo, a svi već znamo koliko joj treba da se razgradi. Da je, recimo, Leonardo Da Vinci pio vodu iz plastične boce dok je slikao Mona Lisu, ta nepotpuno razgrađena boca bi još uvijek lutala po Firenzi.
"Počela sam ovaj projekt jer me sustav recikliranja plastike veoma frustrirao. Također, unatoč svim informacijama, proizvodnja plastike se ne smanjuje, ona se zapravo povećava", govori dizajnerica Ortalini.
Tako samo u posljednjih 20 godina proizveli 2,5 milijarde tone plastičnog otpada. A sustav recikliranja je, zapravo, veoma manjkav. Reciklira se ni 10 posto plastike, ona je svugdje oko nas, a najmanji usitnjeni dijelovi, takozvana mikroplastika, dolaze i u hranu.
"Plastika je dosad dokazana, odnosno dokazano je njezino prisustvo u raznim namirniciama. Osobito u onima morskog podrijetla, ribama, školjkama. Ali recimo pronađena je i u mesu i u pivu i vodovodnoj vodi su pronađene, doduše male, ali su pronađene koncentracije mikroplastike", upozorava Šime Ukić s Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu.
Ne čini se više toliko luda ideja sladoleda od plastike. Znanstvenici već neko vrijeme pokušavaju utvrditi je li mikroplastika koju unosimo hranom i pićem toksična za ljude i u kojoj mjeri, no još nemamo konačni zaključak.
"Dosadašnja ispitivanja uglavnom su provođena na nižim organizmima, počevši od onih jednostaničnih, pa do nekih malo kompleksnijih poput ribica. Kod takvih nižih organizama utvrđeni su poremećaji osobito vezano za reprodukciju, za endokrini sustav, imunitet tih organizama", zaključuje Ukić.
Od najviših vrhova Mount Everesta do najdubljih dubina Marijanske brazde – nema kutka svijeta koji nije zagađen plastikom. Nastavimo li ovim tempom, do 2050. godine u morima i oceanima bit će više plastike nego ribe. A tko zna koliko plastike u ribi.
