Kako je prosvjedovati u zemljama u kojima jedna kriva riječ može značiti godine u zatvoru? Upravo to ovih dana gledamo u Kini i Iranu. Mladi buntovni Kinezi ne boje se čija, ne sjećaju se brutalnog gušenja prosvjeda na Tian-an-menu, i više ne žele živjeti Big Brother stvarnost.
Svako malo su u strogom lockdownu, ne smiju se slobodno kretati, ne razumiju zašto se zbog 10 pozitivnih zatvaraju milijunski gradovi. U Iranu su pobunu pokrenule žene. I već dva mjeseca ne prestaju: bez obzira na uhićenja, mlaćenje od strane policije, bez obzira i na to što je jedan prosvjednik osuđen na smrtnu kaznu. Sada im podrška stiže i od nogometaša - koji na prvoj utakmici u Katru nisu pjevali himnu.
Krikovi su pokrenuli sve. Snimka nebodera u plamenu u kojem žene i djeca nemoćno čekaju smrt jer im vatrogasci zbog lockdowna ne smiju pomoći – izazvala je bijes i neviđeni val prosvjeda. Nezadovoljstvo se prelilo na ulice, ima i nasilja. Kinezima je dosta restrikcija i života u strahu. Kritiziraju čak i dosad nedodirljivog – Xi Jipinga.
Stanovnici Šangaja izašli su na ulice, jako sam ponosna na njih. Puno je studenata. Poručuju Xi Jinpingu da ode.
Predvodnici borbe su mladi koji su u pandemiji najgore nastradali. Svaka peta mlada osoba je nezaposlena, a kad se tome pridodaju mjere koje su cijele gradove pretvorile u zatvore - jasno je kako je kap prelila čašu. Koliko su mjere bizarne najbolje pokazuju ove zlokobne snimke dronova koji snimaju, i iz zraka dezinficiraju i ljude i ulice. Orwellova 1984. na kineski način.
„Stvarno mislim da je vladina politika protiv covida prestroga. Krše se naša temeljna ljudska prava’’, čulo se na prosvjedu.
Policija odvodi i uhićuje, ali glasovi ne utihuju. Bijeli papir postao je simbol prosvjeda, predstavlja sve ono što bi Kinezi htjeli, ali ne smiju reći. Ipak prosvjedi su dijelom urodili plodom. Nakon tri godine života u kavezu, vlast je procijenila da su Kinezi došli do točke pucanja pa je jučer odlučila popustiti uzde i malo ublažiti mjere.
„Kada gledamo Xi Jinpinga, njegova je instinktivna reakcija represija. Ali ne može se priuštiti ni previše ni premalo represije, mora pogoditi optimalnu točku represije’’, izjavio je Kristijan Kotarski s Fakulteta političkih znanosti.
U Iranu još teža situacija, policija puca na prosvjednike. Nemiri koji su izbili sredinom rujna zbog mlade Mahse Amini koja je preminula nakon što ju je moralna policija zatočila jer nije nosila hidžab - ne jenjavaju. Nezadovoljstvo se proširilo cijelim Iranom. U dva mjeseca ubijeno je preko 300 prosvjednika i uhićeno preko 15 tisuća. Represiji unatoč, prosvjednici ne odustaju.
„Sada je u Iranu puno lošije nego prije i zato je sve više ljudi na ulicama. Policija ubija i starije i djecu. Zašto prosvjedi? Jer žene vole slobodu!’’, rekla je Samaneh Fatemeh Riehani, Iranka koja živi u Zagrebu.
A svaki put kad u autokratskim režimima narod poželi živjeti slobodnije, stiže brutalni odgovor, upozorava profesor Kotarski. U odnosu na Kinu, Iran se u suzbijanju prosvjeda mora oslanjati na brutalnu silu.
„Kina ima puno veći manevarski prostor nego što ima Iran. Ili recimo čak Rusija. Kina je svoje represivne tehnike i socijalnu kontrolu dovela gotovo do savršenstva i puno je teže vladajućima u Kini nego u ova dva režima koja sam spomenuo’’, izjavio je Kotarski.
Samane, koja je prije 3 godine doselila u Zagreb zna o čemu profesor govori. Do informacija iz Irana danas puno teže dolazi jer je država ograničila internet kako bi spriječila dijeljenje fotografija i videa prosvjeda. Ipak, istinu nije moguće utišati, pogotovo kad su najglasnije žene.
„U Iranu žene ne mogu disati. Ne smiju gledati nogomet, moraju nositi marame, bez potpisa muža ne smiju ni preko granice. Ne smiju ništa’’, pojasnila je Fatemeh Riehani.
Prosvjednicima su se na prvoj utakmici Svjetskog prvenstva pridružili i iranski nogometaši koji su odbili pjevati himnu. Nakon velikih pritisaka i prijetnji obitelji, na drugoj su utakmici ipak propjevali. Cijeli Iran danas živi utakmicu protiv vječnih neprijatelja – Amerikanaca. Kad se radi o nogometu - čak i revolucija pada - u drugi plan.
