Kako je moguće da na tulumu, svadbi ili u klubu u jednom trenutku baš svi znaju riječi pjesme? Ne znamo ni mi, ali možda zna Saša Lošić Loša, frontmen Plavog orkestra.
"Hvala vam na lijepom uvodu. Moram reći da sam zadnji put bio u live nastupu upravo u Direktu..."
Skoro sedam godina je prošlo otkako niste gostovali uživo u emisiji?
"Ne bih mogao sa sigurnošću tvrditi, ali prilično sam siguran da sam u Hrvatskoj zadnji put bio u vašoj emisiji. I moram priznati da sada imam malu tremu."
Cijenim što volite doći u Direkt. Pripremajući se za ovaj razgovor, odlučila sam malo slušati Plavi orkestar. I kad su pjesme krenule, automatski sam ih počela pjevati. Jedna sam od onih ljudi koji znaju sve riječi. Što kažete na to? Četrdeset godina kasnije, svi znaju sve pjesme.
"To se događa svima koji dođu na naš koncert. Naš prijatelj, oskarovac Danis Tanović, bio je na našem zadnjem koncertu u Domu sportova u Zagrebu. Nakon koncerta rekao mi je da je šokiran što zna svaku pjesmu, što meni stvara određenu vrstu anksioznosti. Ja nemam takav osjećaj u Plavom orkestru kao što ga imaju ljudi oko nas. Mi smo uvijek bili i ostali prijatelji iz gimnazije koji su mislili da će svirati u nekim klubovima. Tako smo počeli, kao dio 'new primitives' pokreta."
Ali dogodilo se nešto što očito ni vi sami niste očekivali – postali ste fenomen.
"Postali smo neka vrsta proširenog tuluma gdje ljudi dolaze uživati. I danas sviramo zbijeni jedan uz drugoga na pozornici. Ništa se nije promijenilo, osim ambijenta, odnosno veličine dvorane. Ljudi i danas kažu za nas kažu da smo 'razočaravajuće normalni', a napjbolji prijatelji kažu da to nije baš dobro za šoubiznis. No, kad nas ljudi upoznaju, ostanu pomalo iznenađeni."
Znači, niste dovoljno umišljeni i ne gledate druge svisoka?
"Da, ne širimo miris važnosti oko sebe. Ljudi to na neki način doživljavaju kao razočaranje"
Kad ste izdali prvi album, niste imali pojma da će izazvati toliki efekt?
"Prvi put smo došli u Zagreb noćnim vlakom. Nismo imali novca za spavaća kola, pa smo stajali u hodniku i razgovarali s majstorom vagon-restorana. U Zagreb smo došli u 6 ujutro. Na Britanskom trgu smo imali sastanak s vlasnicima tudija. I da ne bi ispali 'papci', stajali smo na Britanskom trgu, mislim da smo pojeli neke ćevape, i u devet sati samo došli 'kao odmoreni, autom'. Pravili se kao da smo došli autom. Tako je sve počelo."
Zanimljivo je da su vam u Sarajevu na kućnu adresu dolazile ekskurzije.
"U početku su poštari donosili 20–30 pisama dnevno. Redovno sam odgovarao. Onda su počeli donositi vrećice, pa one za krumpir, a na kraju su dolazili kombijima pošte. Razgovarali su s kućnim savjetom, rekli da to više nema smisla. U jednom smo momentu u nekim podrumskim prostorijama samo ubacivali ogromne vreće pisama. Tako se to zakrčilo."
Je li istinitaq angedota da je popucalo staklo na Nami dok ste vi bili unutra?
"Srećom, ostalo je bez posljedica. Vidio sam samo veliki rez na staklu. To je prošlo kao san, sjećam se detalja. Sjećam se tako da su za nama trčali fanovi, da su ušli u hotel i greškom u sobu predsjednika Međunarodnog monetarnog fonda. Bio je to skandal, izbacili su nas pa smo spavali po motelima.
Jeste li mogli pobjeći od fanova u doba kad nije bilo društvenih mreža?
"Prvi i zadnji put kad smo pokušali ostaviti dojam 'važnih zvijezda', brzo smo odustali od toga. Svi iz benda su s vremenom postali ljudi koji ne 'loše' i ne vole javnu pozornost. Mi smo jedan od najneabicioznijih bendova u regionu. Naše pauze traju sedam do deset godina. Kad sve postane lažno i rutina, prestajemo s turnejama."
Pratite li aktualnu glazbenu scenu, kako vam se činio Baby Lasagna i uspjeh ?
"On širi oko sebe normalnost i tu energiju i to se točno osjeti. Kad netko postaje superstar. On je napravio pomak i mislim da ga čeka duga i velika karijera. Osjeti se vrijednost velikog umjetnika. To je bila stjecajem okolnosti za njega Eurovizija, ali punit će on europske i svjetske dvorane.
Sada se okupljate prvi put u originalnoj postavi?
Nismo četrdeset godina zasvirali u toj prvoj postavi koja je prvi put svirala u Domu sportova 1985. godine, pa 1986., 1987., 1988. itd. Vraća nam se naš gitarist Pava. Ako ga se netko sjeća, bio je poznat kao "Billy Idol" ovog regiona. Iskreno, ne znam kako će to izgledati. Prvi koncert u toj postavi održat ćemo u Zagrebu, gdje je sve i počelo.
To je u Areni?
Da, na Valentinovo. Prvi put sviramo za Valentinovo i drago mi je što će, pored zaljubljenih parova, doći i ljudi koji, znate, možda nemaju s kim provesti praznik. Orkestar je zapravo neka vrsta utočišta gdje i oni koji su usamljeni mogu doći i uživati.
Vi više ne živite u Sarajevu. Živjeli ste u Beču?
Pa živim malo u Beču, malo u Ljubljani, malo u Sarajevu, a najviše na Hvaru.
Kakav je život u Beču?
Život u Beču je fantastičan. Grad te osvaja svojom mirnoćom, vodom koja dolazi iz glečera i čistim zrakom bez nula zagađenja. Beč ima puno socijalnih programa, svi građani se osjećaju kao građaninom prvog reda.
Pratite li aktualnu scenu ili slušate nešto novo?
Da, ja sam tehnološki freak, pa pratim sve – od najnovijih knjiga, filmova, magazina do glazbe. Mada, možda je to početak starosti, sve više volim glazbu bez teksta.
Hoću reći, volim instrumentalnu glazbu, recentne skladatelje, ali i one stare koje sam volio, poput Nina Rote, Sakamotoa i drugih.
Rekli ste da je to možda simptom starosti. Ne želim time reći da ste stari, ali bih vas ipak pitala – u ovim godinama - što mislite o rečenici "Uvijek je bilo bolje biti pijan nego star"? Što je bolje?
Tek sad sam shvatio poantu te pjesme. No, ta pjesma ima toliko priča iza sebe da bi se mogao snimiti dokumentarac o njoj, ona ima takav život... Sjećam se, recimo, kako je naš proslavljeni glumac Rade Šerbedžija bio na ručku s Warrenom Beattyjem i njegovom suprugom Annette Bening. U veselom raspoloženju rekao je: 'Znaš ti da postoji jedna grupa koja ima pjesmu o tebi?' Warren je bio iznenađen i rekao: "Ozbiljno? Kako ide, možeš mi otpjevati?" I Rade mu otpjeva refren "Warren biti pijan nego star". Tako ima raznih anegdota.
Ako je tako, dajte mi odgovor – je li bolje biti pijan ili star?
Ne znam, nemam odgovor.
Ta pjesma, rekla bih, trajat će i za sto godina. Jeste li svjesni koliko je trag ostavila? To svatko zna, bez obzira na generacije.
Pa ne znam, stvarno ne znam ni kako nam se ovo sve dogodilo. Počeli smo s vinilom. Sjećam se kad je naša ploča izašla u Sarajevu, u knjižari Miroslav Krleža. Pava i ja stajali smo preko puta i gledali hoće li se netko zaustaviti. Kad smo otvorili ploču, osjetili miris vinila i razmišljali – mi smo sada urezani na toj ploči. Onda su došle kasete, pa super moderni CD-ovi, koje danas više nitko ne koristi, pa streaming. USB... Hoću reći, prošli smo kroz sve moguće medije, ali pjesma "Bolje biti pijan nego star" preživjela je sve.
