Predsjednik Zoran Milanović ove godine neće doći u Vukovar. Iz Ureda predsjednika priopćili su kako on sutra ne dolazi na obilježavanje zbog zdravstvenih problema, odnosno akutne upale dišnog sustava. Umjesto njega doći će predstojnik njegova ureda Orsat Miljenić, njegov savjetnik za veterane Domovinskog rata.

Ali u utorak će biti tu premijer, brojni ministri, zastupnici, oporbeni političari, naravno velik broj ljudi koji dolazi pokloniti se Gradu heroju. Brojni busevi već su krenuli, mogi u stigli u grad već večeras. 

Za RTL Danas o danima u Vukovaru i o njegovu padu pričali su supružnici Ljubica i Josip Lovrinić. Ona je radila kao medicinska sestra u vukovarskoj bolnici, Josip je bio branitelj i stražar u to vrijeme u bolnici. 

Ljubica kaže da su uvjeti rada u bolnici bili nehumani, bez sanitetskog materijala, bez lijekova, hrane, vode.

"Bili smo presretni ako bi padala kiša jer smo tad lovili kišu, uz to su grupe ljudi odlazile do obližnjeg bunara u susjedstvu, donosile vodu da bi imali za ranjenike i osoblje. Uz neprestano granatiranje, a vrhunac svega bila je ogromna bomba bačena na bolnicu za koju smo mislili da je boca s kisikom, a u stvari je bila već puno spominjana krmača", prisjetila se.

Dan kad je Vukovar pao

Josip se sjeća dana kad je grad pao.

"Bilo je strašno, nismo mogli vjerovati da ćemo to morati podnijeti, ali jesmo. Granatiranje je bilo toliko silno da nismo mogli mrdnuti. Ja i prijatelj, koji smo stražarili, čak smo skakali u šaht. Spašavali smo se na sve moguće načine, ali došlo je do predaje. Taj dan odvodili su naše mlade ljude, njih nema, završili su na Ovčari. Sve se zna. Strašno, to su emocije neviđene", rekao je.

Prisjeća se i epizode kad je MiG pogodio.

"Ja i doktor Štef bili smo na drugom katu da se malo odmorimo, kad je naišao MiG. Čuli smo ga, pogledali kroz prozor i pomislio da bih ga mogao skinuti da sam u tom trenu imao mitraljez. Samo sam se bacio dolje i - ono malo stakla što je ostalo - popucalo je. Doktor Štef me pitao je li mi izbilo oči, rekao sam da nije. Kad smo se ustali, nije bilo zraka, nestao je kisik, bježali smo dolje i tamo smo imali što vidjeti...."

Sjećanje na Jean-Michel Nicoliera

Ljubica se sjeća Jean-Michel Nicoliera kao mladog i krasnog čovjeka:

"Imao je blagi osmijeh i vesele oči, svi smo ga voljeli jer je bio naš. Svi smo imali nekoga, a on nije imao nikoga, bio je sam. On je bio naš mladi heroj."

Dnevnik kćeri iz podruma bolnice

Dok su ona i suprug radili, djeca su bila u skloništu bolnice. Njihova kći pisala je dnevnik, Ljubica je pročitao dio njezinih zapisa:

"Danas sam vidjela sunce, oči su mi počele suziti jer su navikle na mrak i tamu. Jede mi se neko lijepo jelo, pizza ili mamin nedjeljni ručak, jako mi nedostaje kuća i moj pas, on još više. Molim te, dragi Bože, da završi ovaj ludi rat."