U bitci za ukrajinski grad Bahmut u Donbasu, kojem nakon sedam mjeseci ogorčenih borbi prijeti opkoljavanje ruskih snaga, pojavljuju se “Bijeli anđeli” i “Tamni anđeli”, “cesta života” (autocesta Bahmut-Lisyčansk, koja je sve samo ne to) i “Centar nepobjedivosti” o kojima The Guardian donosi reportažu.
"Bijeli anđeli", policijska skupina za evakuaciju, pretražuju smrtonosne četvrti granatama uništenog grada kako bi evakuirali djecu i starije osobe. Njihovi dvojnici, "Tamni anđeli", izvlače tijela poginulih.
"Centar nepobjedivosti" mjesto je gdje nekoliko tisuća preostalih civila može pronaći vodu i toplu hranu koju su skuhali volonteri koji su ostali u gradu, iako se u posljednja dva tjedna suočavao sa sve većom prijetnjom da će konačno biti pregažen.
'Skrivaju djecu jer se boje da će ih policija oduzeti'
U mjestu zapadno od grada, Oleksandra Havrilko, 30-godišnja bojnica policije koja je nedavno provela vrijeme u Bahmutu i okolnim selima s "Bijelim anđelima", pokušavala je uvjeriti one koji se brinu za posljednjih nekoliko desetaka djece, da napuste grad. Ta je potraga dovela do glasina da policija oduzima djecu roditeljima koji odbijaju otići, što je potaknulo neke obitelji da skrivaju svoje sinove i kćeri.
"Nažalost, to je istina", kaže Oleksandra tužno. "Bilo je slučajeva da su ljudi skrivali djecu jer su čuli glasine da će im policija silom odvesti djecu. Ali, to nije točno. Zakon kaže da djecu možemo uzeti samo uz dopuštenje roditelja. Ako djeca nemaju roditelje, ali imaju skrbnika, možemo dobiti dozvolu socijalne službe da ih izvedemo van."
Umjesto toga, kaže ona, od njih se traži da uvjere obitelji da odu. Prošloga tjedna to je značilo posjet selu izvan Bahmuta. "Tražili smo djecu. Imali smo adresu na kojoj su nam rekli da možda žive neka djeca. Kako ćemo pristupiti pojedincima, ovisi o situaciji.”
Ukrajinski vojnik daje hranu i vodu lokalnoj starijoj ženi u gradu Bahmut u regiji Donjeck
Bez struje i vode
Ponekad je, objašnjava Oleksandra, potrebno nekoliko posjeta i osjećaj bliskosti kako bi se ljude uvjerilo da odu. "Bila je jedna obitelj koja je rekla da nemaju novca za otići ili negdje iznajmiti. S njima je bilo i sedmogodišnje dijete. Djed se htio evakuirati, ali majka nije. Tako smo prije dva tjedna unaprijed našli stan i slikali smo ga da im pokažemo slike. I rekli smo 'gledaj, ovo je mjesto kamo ćeš ići'."
Oleksandra pokazuje slike uvjeta u kojima su civili živjeli: vlažni, goli podrumi sa zidovima koji se ljušte, mnogi bez struje, niti jedan s vodom.
"Postoje neki slučajevi u kojima ljudi opremaju svoje podrume kako bi u njima bilo koliko-toliko pogodno za život", kaže. "U jednom sam slučaju vidio generator i djecu kako igraju video igrice. Ali mnogi podrumi nisu čak ni dizajnirani da služe kao skloništa od bombi, samo su napunjeni stvarima koje su ljudi donijeli kako se ne bi oštetile: tepisi, hladnjaci, perilice rublja – čak i mikrovalne pećnice, od kojih nijedna ne radi. Izgleda kao prljavo skladište, mokro. Nema struje", opisuje.
Obruč oko Bahmuta se steže
Neprekidno nasilje koje je progutalo Bahmut posljednjih tjedana, nakon sedam mjeseci ruskih napora da zauzmu grad, samo se pojačalo u posljednjih nekoliko dana jer su ruske snage, uključujući plaćeničku skupinu Wagner, sve bliže opkoljavanju grada.
Područja koja drže ruske snage pogurala su se dalje prema zapadu te sjeverno i južno od grada, stvarajući džep čiji ulaz sada pokušavaju zatvoriti.
Dok su obje strane ubacivale više vojnika u bitku – Rusi u često samoubilačkim pješačkim napadima koji su nastojali poraziti branitelje – a ukrajinski dužnosnici javno govorili o mogućnosti povlačenja, borbe su zahvatile cijeli grad, prijeteći posljednjim pristupnim rutama. Ceste kojima se prije samo nekoliko tjedana moglo voziti prijete protutenkovskim projektilima, topništvom i fosfornim granatama.
U petak je Jevgenij Prigožin, osnivač skupine Wagner, u videu rekao da je Bahmut "praktički okružen" njegovim snagama i da je snagama Kijeva ostala samo jedna cesta. Prigožin, koji u videu nosi vojnu uniformu, poziva ukrajinskog predsjednika Volodomira Zelenskog da povuče svoje snage iz grada.
"Jedinice Wagnera praktički su opkolile Bahmut. Ostala je samo jedna cesta (otvorena za ukrajinske snage). Obruč se sve više steže", rekao je Prigožin.
Sumoran osjećaj neizbježnog
Više je zbunjujuće - možda namjerno - što neposredna budućnost nosi za branitelje Bahmuta. Kada su ukrajinske snage u petak digle u zrak dva ključna mosta – jedan preko rijeke Bahmutka i drugi duž rute Hromove-Bahmut zapadno od Bahmuta – mnogi su nagađali da je to nagovijestilo povlačenje. Među njima je bio i američki Institut za proučavanje rata koji je rekao da ovaj potez sugerira kako 'ukrajinske snage izgleda postavljaju uvjete za kontrolirano borbeno povlačenje iz dijelova Bahmuta.'
Posljednje ažuriranje britanskog ministarstva obrane opisalo je da je ukrajinska obrana pod 'sve snažnijim pritiskom' i ranjiva s tri strane, s ruskim snagama koje napreduju u sjeverna predgrađa.
Osjećaj da bitka možda ulazi u posljednje dane pojačan je pripremom novih obrambenih linija dalje na zapadu, uključujući i oko obližnjeg grada Kramatorska, gdje su se ubrzano pripremali novi bunkeri i rovovi.
Usprkos sloganu – koji ponavljaju i vojnici na terenu i političari – da "Bahmut stoji!", posljednjih se dana uvukao sumoran osjećaj neizbježnog.
Pastir stoji u blizini ukrajinskih vojnika koji cijepaju drva za ogrjev u regiji Bahmut usred rusko-ukrajinskog rata u Siversku
'Četiri puta pogođeni prije nego što su pristali otići'
U kafiću u Kramatorsku, Bohdan Zujakov, Denis Kovalenko i Mikola Sidorov iz Unije volontera Kramatorska opisuju svoju posljednju misiju.
"27. veljače bio je posljednji dan kada smo mogli ući", kaže Zujakov, objašnjavajući da su dostavili gorivo za generatore, hranu, papirnate tanjure i pribor za jelo. "Situacija to ne dopušta", dodaje Sidorov. "Sve ceste su pod vatrom."
Bila je to dvodnevna misija. Prvog dana, 26. veljače, bila je magla, a magla je naš prijatelj”, kaže Zujakov. "27. veljače je bio užasan. Čak su i mještani rekli da su se jedva izvukli živi. Bio je to najgori dan. Kad smo ulazili, vidjeli smo vojnike uz cestu kako pucaju i shvatili smo da neće biti lako. Umjesto toga, bila je to potpuna noćna mora. Pucnjava posvuda i eksplozije. Osjećao se kao pakao na Zemlji. Iskreno govoreći, bilo nas je strah da nećemo moći izaći", prepričava.
"Sada", kaže Sidorov, "[ukrajinske vlasti] ne dopuštaju dobrovoljcima da uđu." Kovalenko sugerira da je to možda bio njihov posljednji posjet. “Ukoliko ne dođe do iznenadnog protunapada, vjerojatno se nećemo moći vratiti", kaže.
Trojica muškaraca nude vlastiti opis uvjeta u kojima se civili nalaze. "Stan jedne obitelji pogođen je četiri puta prije nego što su pristali otići", kaže Zujakov. "Sada postoje ljudi koji žele otići, ali ih je teško izvući."
'Ljudi su se navikli'
Oleksandra Havrilko pokušava objasniti otpor onih koji su odbili otići.
"Ljudi su se prestali bojati. Hodat će kroz granatiranje kako bi došli do "Centra nepobjedivosti" po vodu. Navikli su se na to. Izgubila sam kuću u Mariupolju. Moji roditelji su izgubili dom u pokrajini Donjeck blizu prve linije bojišnice. Ljudi odbijaju ići jer govore 'to je moj dom' i radije bi tamo umrli. 'Svi smo mi domaći i držimo se. Moramo se držati onoga što nam je ostalo", prepričava Oleksandra.
