U Kijevu su bile menadžerice i poduzetnice, sada su izbjeglice na Kvarneru. Imale su poslove u kojima su bile najbolje, dom i obitelj, a sada to živi samo u njihovim sjećanjima. Sinovi su im ostali u Ukrajini, nemaju stanove, automobile ni ništa ono što su imale prije samo dva tjedna. O svom životu prije i nakon rata Idi Balen ispričale su tri Ukrajinke.
Sa zapada Ukrajine do Matulja. Sve što je bila, više nije. Sve što je imala, više nema.
Miroslava Lakatoš iz Mukačeva: "Radila sam u mjenjačnici i na osiguranju automobila. Odgajala sam djecu, ljeti smo išli na more. To je bio naš život, dobro smo živjeli."
S dvoje male djece sada živi u ovoj sobi. No pola srca ostalo joj je s najstarijim sinom:
"Ostao je u Ukrajini. On je skoro punoljetan i ne može prijeći granicu. Ostao je kod mojih roditelja. Nema smisla, nema radosti, ne znamo koja je budućnost. Ne znam što ćemo raditi u budućnosti. Jednostavno ne znam.
Svjesna je da se u Ukrajinu neće uskoro vratiti, a iako potpuno slomljena, ovdje ne želi biti samo izbjeglica: "Ja bih htjela napredovati, želim raditi, ja sam mlada žena, ja želim živjeti i razvijati se."
Julia Kazanskaja je pobjegla iz Kijeva, od četvrtka je u Crikvenici. Šetnja Opatijom s prijateljicom iz istog grada i djecom pomaže da se ne prepusti crnim mislima. I njezin je najstariji sin na pragu punoljetnosti. Nije mogao pobjeći, ostao je s bakom.
U Kijevu je bila poznata. Držala je jedan od najboljih kozmetičkih salona, a klijenti su bili i slavni Ukrajinci. I njoj je jasno da povratka u domovinu sada nema. Kao i svi, zahvalna je Hrvatskoj na gostoprimstvu i ovdje, kaže, neće biti teret:
"Želim učiti ljude, jer je bolje za stručnjake da stvarju škole i dijele svoje znanje, kao što smo to radili u Ukrajini."
Olga Brukh je na Kvarner stigla prekjučer. Do 24. veljače bila je menadžerica u jednoj od najvećih ukrajinskih tvrtki za prodaju i marketing. Pod sobom je imala cijeli tim ljudi:
"To nije bio samo posao, to je bio moj život. Jer je jako zanimljivo. Razvijali smo prekrasne stambene komplekse, prodavali stanove, reklame. Organizirali smo puno zanimljivih događanja za klijente."
A onda je sve to nestalo, stari život žive samo u sjećanjima. Jedan od razloga zašto je stala pred kamere je i da prenese poruku, koju mnogi u Rusiji ne čuju:
"Ja sam Ruskinja i svi u mojoj obitelji su Rusi. Bili smo sretni
u Ukrajini i nitko nas nije uznemiravao i cijeli sam život
pričala na ruskom. To je jako važno reći svijetu.
Bila sam sretna, imala sam sve u Ukrajini. Svoj stan, auto,
prijatelje, obitelj, majku. Sve je tamo."
A sada sa sinom od 11 godina mora, ali i želi početi iznova.
"Mogu sve. I nije važno to što sam u Ukrajini bila menadžerica. Ako bude potrebno nešto čistiti, raditi u restoranu… To za mene nije problem", kaže Olga.
Djeca će već drugi tjedan krenuti u školu. One će početi tražiti posao. Gradit će iz temelja ono što su u svojoj zemlji već izgradile. Žive za dan u kojem će vidjeti svoje sinove. Nema vojske koja im može ubiti snagu i želju da nastave. Sa zapada Ukrajine do Matulja. Sve što je bila više nije. Sve što je imala, više nema.
