Nitko izbjeglica ne zna kada će točno doći sljedeći vlak koji bi ih mogao odvesti što dalje od rata. Čekaju satima, a kad vlak i dođe, mnogi se razočaraju jer u njemu nema mjesta za sve.
"Ljudi moraju napustiti svoje domove i sve što su imali. Užasno je. Željela sam živjeti u mirnoj zemlji, a onda je u jednom danu sve krenulo na zlo", rekla je jedna među njima.
Natalia Nekrasa izbjegla je iz Volnovahe: "Rastrgana sam. Moram odvesti sina na sigurno, a dio mene ostaje s onima koji su i dalje u Dnjipru. U Lavovu nemamo gdje otići, nemamo nikoga ondje. Ne znam kako ćemo."
Neki, poput stanovnika Gorenke, sela 20- ak kilometara udaljenog od Kijeva, unatoč ruskim napadima, ne napuštaju svoje domove. Sklonište nalaze u najvećem podrumu u selu koje nazivaju bunkerom.
Larisa Lipatova iz Gorenke u Ukrajini kaže: "Nismo ih zvali da nas oslobode. Ne treba nas oslobađati. Ostavite nas na miru. Dajte nam da živimo. Sami ćemo se nositi sa svojom vladom, s našim problemima. Mi vas ovdje ne očekujemo. Okupatori, agresori, fašisti! Fašisti bombardiraju mirne kuće, miroljubive ljude."
Oni koji se nisu sklonili, samim su čudom ostali na životu.
Olega Fedjerovna iz Gorenke kaže: "Oko 8 sati ujutro čula sam zvuk aviona. Otvorila sam vrata i onda su vrata pala na mene. Dijelovi žbuke i cigle sa stropa, sve je padalo po meni, ali sam preživjela."
Izbjeglice se najviše kreću prema Poljskoj, a upravo se ondje dogodila prometna nesreća u kojoj se prevrnuo autobus sa 73 osobe. Ozlijeđeno je šestero djece. Oni, koji su pobjegli iz ratom pogođenog područja, i dalje su pod dojmom onoga što su proživjeli.
Natali je izbjegla iz Kijeva: "Nekad vam dođe vijest da je sve okupirano, ne smijete otići, da je Kijev okupiran i ne možete izići iz kuće. S druge strane, do vas dolaze informacije da postoji način da se izvučete. Tada u strahu skupite svu svoju energiju, svoju hrabrost i izlazite."
No život se nastavlja, čak i na mjestima iznad kojih tutnji rat, o čemu svjedoče i prizori iz Odese gdje se jedan mladi par vjenčao u skloništu.
