Sto je dana rata u Ukrajini, a pitanje svih pitanja još uvijek je "koliko će trajati?". To je, kako za RTL.hr kaže Jadranka Polović, politologinja i predsjednica Hrvatske udruge za međunarodne studije, kompleksno pitanje.
"Nadamo se da je riječ o završenih 100 dana, ali rat se nastavlja. Štoviše, premješta se na druge regije, a predviđam da bi se mogao preliti na Baltik", govori.
Ni područje srednje Europe nije ništa manje ugroženo s obzirom na trenutno „komadanje“ Ukrajine od strane Rusije, ali i teritorijalne aspiracije ostalih susjednih zemalja, navodi. Sve su to promjene granica koje se mogu odraziti na Balkan. Što se pak tiče Zapadnog Balkana te prvotno položaja i reakcije Hrvatske na sam sukob, Polović ističe kako RH kao članica EU-a i NATO-a treba slijediti politiku saveznika, ali ipak zadržati svojevrsni odmak, naime razmišljati o vlastitim nacionalnim interesima.
'Europa je navikla na patnje'
Rat u Ukrajini je, dodaje, situacija na koju su Europljani navikli. "Ako zanemarimo bivšu Jugoslaviju, a osvrnemo se na početak 20. stoljeća, Europa je navikla na strašne snimke patnje i iz Iraka, Libije, Sirije, Afganistana", tvrdi pa zaključuje kako, ako tako gledamo, treći svjetski rat traje od početka 21. stoljeća.
Tom prilikom podsjeća kako je rat u Ukrajini počeo 2014. godine i nije završen. Eksplodirao je, pojašnjava, u veljači 2022. godine od kada je došao u fokus medija. "U ovoj situaciji imamo proxy rat, rat posrednika. S jedne strane tu je Rusija koja je nuklearna sila i NATO koji objedinjuje velike nuklearne sile koje pak predvodi SAD", navodi.
Što se pak tiče tih velikih zajedničkih udruženja, kaže kako je njihov položaj nedefiniran.
"U ovom trenutku bez obzira na to što slušamo o jedinstvu Europe, NATO i EU su duboko podijeljeni između 'stare' i 'nove' Europe", ističe pa pojašnjava kako „staru“ čine Francuska i Njemačka čiji predstavnici, Scholz i Macron do sada nisu posjetili Zelenskog.
Takozvana „nova“ Europa ili Istočna, koja trenutno dominira europskom politikom predvođena je ratobornom Velikom Britanijom koja je pak EU napustila 2020. godine.
"Sve ove zemlje, uključujući i Skandinaviju polako postaju dio novog neformalnog saveza", ističe.
Što se tiče istočne Europe, Polović tvrdi kako je ona pod snažnim utjecajem Velike Britanije i SAD-a, a na njenom području tvrdi, nastalo je nešto o čemu se ne priča, a izravna je posljedica Inicijative tri mora.
Inicijativa tri mora po prvi je put predstavljena u Dubrovniku, u kolovozu 2016.godine kao politička platforma integriranja srednje i istočne Europe, a kroz konkretne projekte energetskog, prometnog i telekomunikacijskog povezivanje država članica EU smještenih između Jadrana, Baltika i Crnog mora: Hrvatska, Slovenija, Austrija, Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska i Bugarska. Inicijativa je predstavljena u vrijeme sve izraženijeg utjecaja Rusije u Europi, zapravo u kontekstu geopolitičkog sraza Rusije i Zapada. Projekcijom ove strategije, Sjedinjene su Države još u vrijeme Obamine administracije započele s novom/starom geopolitikom koja igra na kartu podjele Europe. Okupljanjem niza država Nove Europe, a radi se o bivšim socijalističkim državama, novim članicama EU, unutar ovih inicijativa, SAD postupno stvara svojevrsni geopolitički tampon između, narastajućih geopolitičkih aktera, svojih konkurenata: snažne Njemačke i sve utjecajnije Rusije, pojasnila je.
Temeljem svega toga, a iz današnjeg gledišta, tvrdi kao je evidentno da se unutar NATO-a vidi napetost u odnosima Njemačke i Francuske te Velike Britanije i SAD-a, zaključuje.
Sukob velikih 'sredstava'
Govoreći o samom rusko-ukrajinskom sukobu, on, govori, iziskuje velika sredstva. "Europa ulaže puno u obranu, no sad se paradigma mijenja pa se ulaže u opremu. Baltičke zemlje traže povećanje broja vojnika pa će RH i u tome morati sudjelovati", ističe.
Osim toga, u ovoj situaciji jako je značajno diplomatsko rješenje, ali se ono ne nazire. "Rat u Ukrajini Velika Britanija i SAD koriste za vlastite interese, a za Ukrajinu je veliki problem jer je Rusija zauzela prostor jedne Francuske. Taj je dio države poljoprivredno i industrijski bogat, a uzeli su im i pristup moru", rekla je.
Upitana o reakciji ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog oko samog šestog kruga sankcija EU-a Rusiji i protekom 50 dana između krugova, što je, kako kaže Zelenski, nedopustivo, Polović navodi kako ne zna što misli o sankcijama te kako joj se čini da Europa njima sama sebi puca u noge.
"Najveći problem je što Rusija i dalje izvozi naftu u Europu, a za to koristi druge puteve", kaže.
"Naftu ćemo plaćati skuplje, a to će se odraziti na EU i unutarnju situaciju", dodaje.
S druge strane, sudeći po nedavnim izjavama ukrajinskog predsjednika, čini se da traži pregovore za okončanje rata u Ukrajini. Ipak, s obzirom na to da Sjedinjene Države igraju ključnu ulogu u sukobu, Washington ima dovoljno utjecaja da odluči kada i kako Ukrajina ulazi u mirovne pregovore. Ali ciljevi Washingtona u sukobu daleko su od jasnih. Ako je cilj maksimalno iscrpljivanje Rusije, takav cilj podrazumijeva rat na iscrpljivanje s velikim žrtvama koji će snositi Ukrajinci, a ne Amerikanci. Umijeće istinskog državničkog upravljanja, koje Zelenski ne smije zaboraviti, je znati kada i kako stati i započeti s pregovorima", tvrdi.
"A Sjedinjene Države se moraju oduprijeti iskušenju da sukob iz Ukrajine i njezina suvereniteta katapultiraju u geopolitičko pitanje koje se koristi za postizanje američkih ciljeva", dodaje.
Invazija na Ukrajinu ili teorija Heartland
Naposljetku, usporedila je ovaj sukob s nekim iz prošlosti, a koji nije izričito Jugoslavija. Govori kako se vodi u kontekstu stare geopolitičke teorije Heartland, sir H. Mackindera. "Naime, Njemačka i Francuska pripadaju Staroj Europi, one su nukleus EU-a i oduvijek su imale separatni interes da se povežu s Rusijom koju vide kao svog prirodnog saveznika u realizaciji, Amerikancima, omražene ideje Charlesa de Gaullea, snažne i velike Europe 'od Atlantika do Urala'", govori.
U tom nastojanju pak, europskim državama nedostaje upravo ono što Rusija ima u izobilju, a to su resursi. Gospodarska suradnja, povezivanje, kao i dobri politički odnosi nešto je čemu su nesumnjivo skloni europski čelnici, navodi.
"Već je američka vanjskopolitička doktrina nakon Drugog svjetskog rata, poznata kao Trumanova doktrina oživjela ideje realpolitike Nicholasa Spykmana, prema čijoj je teoriji euroazijski kontinent, sa svojim rubnim područjem od najvećeg strateškog značenja za Sjedinjene Države", govori.
Navodi dalje i kako je dio od Europe do Bliskog istoka i dalje do Indokine, područje sukoba maritivnih i kontinentalnih sila, prvenstveno Rusije, stoga Sjedinjene Države i Velika Britanija trebaju zadržati pravo slobodnog i stalnog pristupa tom području, uspostaviti nadzor nad njim kako bi spriječili dominaciju suparničkih sila Rusije i Kine.
"Sila koja uspije kontrolirati taj dio s njegovim ogromnim stanovništvom i energetskim resursima vlada svijetom, stoga je Spykmanova teorija i danas temelj vanjske politike SAD-a, ali i pokretač mnogih ratova nakon Drugog svjetskog rata kakvi su korejski, vijetnamski, bliskoistočni", kaže.
U posthladnoratovskom razdoblju Sjedinjene su Države čvrsto ustoličene na tom dijelu Euroazije i nipošto ga ne žele prepustiti Rusiji ili Kini. Afganistan, Irak, Libija i Sirija izravna su posljedica primjene ovih geopolitičkih koncepcija, zaključuje.
