Zvuci violine, kraljice orkestra, umjesto na koncertima u luksuznim dvoranama, slušaju se u mraku ukrajinskog skloništa.

Kažu da je glazba najbolja utjeha tužnom čovjeku. Baš zato, talijanski je glazbenik na poljsko-ukrajinsku granicu stigao sa svojim klavirom. Da svi ovi ljudi nakon groznih zvukova bombi, čuju nešto posve drukčije. "Pozdravljam sve ove ljude koji pristižu i pozdravljam ih svojim glasovirom", kaže Davide Martello, talijanski glazbenik. Nije Davide jedini. Slovenci na mađarskoj granici čekaju vlak s 90-ero mladih glazbenika, članova ukrajinskog simfonijskog Orkestra. Imaju od 12 do 22 godine i do daljnjeg će svirati u Sloveniji. "Nisam svirala svoju violinu otkad je počeo rat. Prvenstveno, jer, kad je počeo nisam htjela svirati, jer ne bi čula sirene", objašnjava Miroslava Šerbina, izbjeglica iz Severodonecka. Nakon 12 dana sirena, ovi Ukrajinci stigli su u Rumunjsku. Oko 2000 tisuće izbjeglica spava u prihvatilištu koje je nekad bilo popularna plesna dvorana. Čini se da ne primjećuju okružje koje sada priča neke tužnije priče. OLGA OHRIMENKO, izbjeglica iz Harkiva "Kad god me netko pita odakle dolazim, i ja kažem Harkiv. Primijetim njihov izraz lica, pogled, kao da sam stigla iz Hirošime. Odmah sam vidjela reakcije ljudi, svi me žale", objašnjava Olga Ohrimenko, izbjeglica iz Harkiva.  Pjesmom uz Ukrajince je i glazbenik Sting. On je davne 1985-te godine na svom prvom samostalnom albumu objavio pjesmu Russians, nastalu u jeku hladnog rata, a 37 godina poslije nazvao ju je molbom za bolje čovječanstvo. "Rijetko kad sam uopće i pjevao ovu pjesmu otkad je napisana, jer nisam mislio da će biti opet biti relevantna", tvrdi glazbenik Sting. Koliko Ukrajinci vole svoju zemlju, pokazuje i dirljivi video. Vojnici u Kijevu sviraju himnu: "Još nije umrla ni slava, ni sloboda Ukrajine". Glazba može, ne spominjući ništa, reći baš sve.