Dmitrij Jurin je 16. ožujka bio kod kuće kada je ruska bomba pala na kazalište u Mariupolju. Njegov stan bio je nekoliko stotina metara dalje. To je kazalište postalo sklonište za vrijeme zračnih napada. Unutra su bile stotine žena i djece.
"Bilo je strašno, ogromna eksplozija. Čuo sam plač i vriskove. Vidio sam tijela i komadiće tijela. Izvukao sam jednu ženu, pa djevojčicu i dječaka. Svi su bili ozlijeđeni. Dječakove noge se nisu micale. Vrištao je. Ruke su mi se tresle. Bio sam sav u krvi", ispričao je Jurin, piše The Guardian.
U blizini je na tlu nepomično ležala žena. Članovi obitelji su je očajnički pokušavali reanimirati, pritiskujući joj prsa.
“Pokušavali su je vratiti. Pored nje je stajalo dijete i govorilo: ‘Mama, nemoj spavati’. Žena je bila mrtva”.
Još uvijek se ne zna točan broj ljudi koji su poginuli u ruskom zračnom napadu. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski kaže da je ubijeno 300 ljudi.
Jurin je rekao da se vratio u garažu u kojoj se skrivao, zapalio cigaretu i progutao tablete. Odlučio je da se mora izvući iz Mariupolja. Smislio je izvanredan plan za bijeg. Naime, odlučio je da će plivati na sigurno.
Kao strastveni ribar, proveo je sate na Azovskom moru sa svojim ocem. Pronašao je svoju ribarsku opremu i krenuo prema plaži. Bilo je rano navečer. Prošao je pokraj razrušenih stambenih blokova. “Bilo je nekoliko ljudi koji su tražili vodu. Netko me zamolio za cigarete. Inače je grad bio pust. Krenuo sam poznatim putem do obale. Bilo je hladno".
Zaronio je i isplivao 150 metara dalje, paralelno s obalom, i krenuo prema zapadu. Voda se smrzavala. “Zubi su mi cvokotali“, kazao je.
Plivao je dva i pol sata. Ruta duga 2,5 kilometara odvela sela Melekine, koje je prije rata bilo ljetovalište. Izašao je van. Pronašao je stariji par koji ga je primio.
Selo je bilo pod ruskom kontrolom. Uz pomoć susjeda, Jurin se uspio ukrcati u kombi koji je krenuo prema luci Berdjansk, koju su također okupirale ruske snage. Rekao je da su ga ruski vojnici na kontrolnom punktu ignorirali. “Imali su 17 ili 18 godina”, prisjetio se. Iz Berdjanska je uspio prijeći na teritorij pod upravom Ukrajine.
Druga stanovnica Mariupolja, Vika Dubovitskaya, rekla je da je uspjela pobjeći sa svoje dvoje djece, Artjom (6) i Nastijom (2), privatnim automobilom. Sklonili su se u kazalište kada je zgrada uništena. “Bilo je tiho. Tada je došlo do eksplozije. Morali smo bježati”, rekla je.
“Stavila sam kćer na ramena i zgrabila sina za ruku. Rekao mi je: ‘Umoran sam od trčanja’. Eksplozija me bacila na zid. Povrijedila sam jednu stranu lica, ali nisam primijetila. Bio je to adrenalin. Moja jedina pomisao bila je izvući djecu van”.
Govoreći iz zapadnog grada Lavova, Dubovitskaya je rekla da je u kazalištu bilo 1500 ljudi. Dubovitskaya je rekla da su Rusi bili svjesni da je kazalište puno žena i djece. Ukrajinske oružane snage naslikale su golemim slovima riječ "djeca" ispred kazališta.
Sa svojim suprugom se ujedinila 23. ožujka, koji se vratio iz Poljske da je traži i pronašao je u logoru Crvenog križa.
"Ono što su Rusi učinili kazalištu bio je čin terora. Znali su da su unutra mirni ljudi. Ubili su stotine. Ista je priča bila i kad su bombardirali rodilište“, kazao je Jurin.
“Hvala Bogu da sam tako dobro poznavao obalu oko Mariupolja. To me spasilo”, poručio je.
