Više od 70.000 mrtvih, milijun izbjeglica i opustošena zemlja: pobuna protiv režima Bashara al-Assada u Siriji prometnula se u dvije godine u bespoštedan građanski rat kojemu se još ne nazire kraj.
Miroljubiva pobuna stotina tisuća Sirijaca koji su tražili veću slobodu, koju je režim gušio u krvi, pretvorila se u sukob vojske odane režimu i raznorodnih pobunjeničkih skupina unutar kojih glavnu ulogu imaju džihadisti spremni na sve.
"Sirija se raspada a da se ne nazire nikakvo rješenje", rekao je za agenciju France PresseKhattar Abou Diab, profesor međunarodne politike na sveučilištu Paris-Sud.
Dok su Tunišanin Ben Ali i Egipćanin Mubarak pali nakon nekoliko tjedana prosvjeda, Jemenac Saleh popustio nakon godinu dana pritiska a Libijac Gaddafi ubijen nakon osmomjesečnog sukoba, čini se da se predsjednik Assad više no ikad čvrsto drži vlasti.
Rusija, glavna saveznica režima kojemu doprema oružje, rekla je nedavno kako je sigurna da Assad neće otići, a Iran, drugi saveznik, dao je do znanja da bi se mogao kandidirati na izborima 2014.
Međunarodna zajednica, podijeljena između Zapada sklonog oporbi te Rusa i Kineza koji su već triput blokirali rezoluciju u kojoj se režimu prijeti sankcijama, nemoćni je svjedok sirijskog rata.
"Sve dok Obamina administracija ne bude intervenirala u Siriji, a ona to ne želi, Assad može biti miran. Amerikanci se više boje što će biti nakon Assada, nego samog Assada", rekao je Nadim Shehade, istraživač u Chatham Houseu u Londonu.
Amerikanci i Europljani boje se naime da bi oružje koje bi eventualno poslali moglo dospjeti u ruke ekstremista kao i kemijsko oružje koje posjeduje režim.
Taj strah dodatno potiče jačanje džihadističkih skupina poput Fronte Al-Nosre, odgovorne za krvave napade, koja brzo pridobiva druge pobunjenike.
(Foto: PIXSELL)
Počinje rat do istrjebljenja u kojemu nitko od sudionika ne uspijeva odnijeti presudnu pobjedu. Pobunjenici su 6. ožujka ipak osvojili Raqu, na sjeveroistoku zemlje, koja je tako postala prva pokrajinska prijestolnica izvan vlasti režima.
Pobunjenici drže velik dio teritorija na sjeveru i na istoku zemlje i zadaju teške udarce režimu: u ljeto 2012. u napadu ubijaju četvoricu visokih dužnosnika sigurnosne službe, među kojima i Assadova šogora.
Krizu prate i granične napetosti s Turskom, Libanonom, Irakom, Jordanom i Izraelom, potičući bojazan od njezina širenja na te zemlje.
Mirovni napori, među kojima i onaj bivšeg UN-ova posrednika Kofija Annana, ne daju rezultata a, kako se čini, nema ni suradnje između njegova nasljednika Lakhdara Brahimija i režima u Damasku.
Damask tvrdi da je spreman na dijalog ali nimalo ne mijenja svoju retoriku, opetujući neprestano da se bori s "teroristima" i "svjetskom urotom".
Abou Diab misli da je bilo kakav dijalog "gubljenje vremena sve dok se ne dogodi odlučna međunarodna akcija ili promjena u ravnoteži snaga".
