Bukowski mi je susjed. U Hollywoodu, u finom kvartu. Ali, stara svinja ima štakore. Koji ulaze u moj vrt.
Psujem mu sve po spisku, mater srpsku.
On ne kuži, smije se, valjda je napušen.
Vičem preko ograde, ali u sred te vike, gledam i vidim kako moje riječi lete... kao neke daščice od iverice, kao neki geleri namještaja, gledam u njih, u te riječi, i skužim da sam potpuno zaboravio što sam htio reći. Samo mi te daščice lete, ej, baš iz mog pravca. Valjda iz usta.
Onda se on ustane iz ležaljke i uspravi se u onim gaćama što ih je Mataković posudio od Reisera. Sad to sve visi na Bukowskom, i tako, preko kurca, on mi reče: - Ti da ćutiš, glupanderu!
Htio sam mu još nešto odgovoriti, nešto vrlo značajno, makar mi se tako činilo, kad me, nažalost, probudila budilica. I to radio-budilica, ona koja te probudi i odmah govori, tako da zaboraviš na sve osim aktualnosti. Radi na bazi elektro-šoka i parlament šoua. Skoro kao da živiš sa roditeljima i to još u Saboru. Kad otvorim oči, već su tu vlast i opozicija. Jer je tako podesim. Budilicu. To je teror. Zlostavljanje i nostalgija.
Još malo o radio-budilici. Deset joj godina, kupio sam je vrlo jeftino, tajvanskog je podrijetla, i za nju apsolutno nema smrti. Koliko je god gađao cipelom, postigao sam samo to da joj brojevi stoje malo ukoso. Što je pouzdan dokaz da je s Taiwana i da nije nikakav falsifikat.
I evo, otvorio sam oči, a neki tip urla, zove "Parlament show", dobio je vezu nakon puno pokušaja, i kaže: - PITAJTE GUVERNERA NARODNE BANKE ZAŠTO SU NA NOVČANICI NAPISALI DVJESTA KUNA, A NE DVJESTO KUNA? KAJ TO NIJE SRPSKI?
Voditelj reče: - PITAT ĆEMO.
Zaboravio sam momentalno sve što sam sanjao i ušao u realnost. Potom sam isključio tajvanca.
Možda je to u nekoj vezi s umorom koji me proganja, iako radim vrlo malo, a jako se trudim? Ponekad mi se čini da ne znam nijedan jezik.
Tišina.
Svejedno, nedugo zatim odoh do obližnjeg marketa.
Opterećuje me kupovanje, uvijek samo razgledam stvari, kao da sam na izložbi. Mislim, čisto mi je žao dati lovu. Ne znam zašto, ali teško mi je potrošiti lovu na hranu u samoposluzi. Mislim, nije mi problem spizdit sto milja i počastiti ljude pićem u bircu, ali u dućanu - nekako nemam dovoljno motiva. Kupujem eventualno one najjeftinije paštete i takva sranja. Pogledam uvijek i onu Gavrilovićevu. Osam milja! Uvijek je vratim natrag na policu. Ali, fakat je uvijek pogledam. Kao da sam zaboravio, pa provjeravam ponovno. I uvijek se iznenadim da toliko košta. Uopće ne mogu zapamtiti te cijene. Prodavačice me u svakom trenutku mogu prevariti. Zato se čuvam i kupujem što manje.
To je valjda nešto kao psihološki fenomen. Psihologija kupca. Mislim, lošeg kupca. Što sociologija, marketing i ostale popratne industrije znaju o tome? Ništa. O onima što kupuju mogu reći svašta, ali o nama što ne kupujemo mogu samo šutjeti, kao pred morskom pučinom, jer mi smo tabula rasa, nepoznanica sistema. I tako, dok hodam samoposlugom bacam pogled na vina. Ona mi se čine jeftina, ali opet nisam ponio bocu, što znači da je kupovina vina dokazan, čisti gubitak. Drugi put!
Hodam s tom praznom košarom između polica kao špijun. Prikradam se onom zakutku gdje je kruh. Tamo stoji komad u bijeloj kuti i čeka, na svom teritoriju, sama. Vreba nonšalantno.
Zato mi je uvijek frka kad mi ženska dodaje kruh. Ono, pult ispred nje: pun sireva, starog mesa, nekih kobasica i salama.
Ona mi dade kruh, i uvijek pita: "Još nešto?"
Uvijek kažem: "Ništa!"
To je, znanstveno gledano, normalna komunikacija, ali...
I jutos, naravno, pita: "Još nešto?"
Pa kako ne može upamtiti da nikad neću ništa kupiti? Je li me to zajebava?
Da, činilo mi se da mi se nekako podsmjehuje.
Onda pomislim, mogao bih nešto kupiti. Čisto iz inata.
- One kobasice tamo - pokažem prstom. - Jesu li za kuhanje?
Kaže ona: - Da, ako imaš u čemu.
I nasmije se.
Hm, pogledao sam okolo, ne znam ni sam zašto.
Pa ne mogu vjerovati da mi je to rekla?!
- Što? - rekoh posve književno. - Hoćete reći: ja vama izgledam kao netko tko nema lonac?
- Ma nee... - reče.
Da, čini se da nema nikakve dileme. Da! Upravo to je htjela reći. To je ta prokleta duhovitost!
- Što?! - rekoh - Vi hodate po svijetu i gledate okolo ko ima lonac?
Ništa nije odgovorila. Blaga defanziva.
Prešao sam na ti: - Ono, vidiš tipa i misliš: ovaj ima lonac, svaka mu čast!?
Totalno se povukla. Što, što je htjela?
Rekoh: - Dajte mi te kobasice!
Nakon što smo se vratili na vi, drama kao da je isparila.
Ona uzima kobasice i vaga ih. Gledam sve to i mislim: život nema nikakvog smisla.
Platio sam. Dok mi vraća kusur, poželio sam da još malo popričamo, pa rekoh: - Nemojte mi vraćati dvjesta, nego mi vratite dvjesto kuna.
- MOLIM? - kaže.
- To je hrvatskije i bolje - kažem.
- Pa vi ste dali pedeset - kaže.
- Nije bitno - velim.
Nije skužila foru.
Nisam joj htio objašnjavati što pisac želi reći. To je, kao što znate, njemu jednostavno, a ostalima nije. Uzeo sam sav sitniš i izašao.
Hm, možda se sviđam se ovom komadu, pomislih.
Možda to sve treba promatrati frojdistički? Kobasica, lonac, kuhanje, i tako dalje, sve do osnutka obitelji, osnovne ćelije društva... S dvije velike kokoši i jednom malom. Sve u ogromnom loncu koji putuje u Europu.
Možda joj se fakat sviđam. Zato sam ušao u birc preko puta i sjeo pred staklo. Uostalom, i inače to radim, sviđao se ja njoj ili ne.
Tip do mene zurio je u nekakvu novinu. Pogledao je u mom pravcu.
Rekao je: - Opet su mi ukrali ideju!
- Jebiga - rekoh. Volim ovaj birc zbog pogleda na ulicu. Nema vani ništa naročito, samo cesta, zametak pločnika i taj market preko puta, ali najbitnije je da ne moraš gledati u zidove i face gostiju. Ako uleti koji dobar komad uvijek se možeš okrenuti, no to se rijetko događa. Još od rata, žene u kvartovske birtije više gotovo i ne ulaze, osim po rodbinskoj liniji s gazdom.
Zurim, dakle, u market nasuprot i odbijam dimove. Ovo je sad rat živaca. Gledam tamo u onaj njezin pult, a nitko joj ne ulazi. Sve propada.
- Isuse, opet su mi ukrali ideju! - ponovi tip preneraženo. Gledao je u mene, pa u te novine. Tamo je, čini se, zavšila njegova ideja.
- Tuži ih! - rekoh. Nekad sam se iskreno zgražao nad tim stvarima i davao za pravo, frendovima uglavnom, kojima su tako krali ideje, ali prošla su ta vremena. Sreo sam, kad se sve zbroji, isuviše ljudi kojima su ukrali ideju.
- Kako? - reče tip. - Kako da ih tužim?
Bilo je normalno da ti tu i tamo tkogod pokupi ideju. Jer svatko tu i tamo pokupi nekakvu ideju. Ja sam, recimo, odlučim ukrasti, u prosjeku, 4-5 ideja mjesečno, od čega najviše jednu stvarno mrknem. Za ostale već bude prekasno.
- E pa, ne mogu vjerovat! - ponavlja ovaj.
A, ona mačka u marketu doima se nervoznom.
To me već uzbuđuje.
Gleda u mene nekim zvjerskim pogledom. Čekaj malo, pa nisam još ni kavu popio. Kakav dramatičan dan.
Gledam je. Poslužuje upravo pridošle mušterije i zuri u mene.
Vjerojatno im sad govori: "Još nešto?"
Izbacuje grudi.
Hm, nije baš ništa.
Ne, bogami. Jednostavno izbacuje sise u mom pravcu! Približavaju se!
Onda diže ruke iznad glave. Stavlja ruke na tjeme i tu ih drži.
Ovo je čudno, pomislih. Bogami, ova se predaje. Hm, tko bi mislio da će ići tako lako!
Čovječe, kako su ugroženi ti komadi danas. A sve zato jer je beskunica. Kupiš kobasice, imaš lonac i to je to. Žene, eh, žene. Dobro, u redu, vidio sam, mahnem joj rukom... No, gle, ona još istura sise, predajući se i dalje, fiksirajući me potpuno ludim pogledom!
Onda sam shvatio, uh, da. Bila je to, u stvari, pljačka.
- Alo, ej, pogledaj ono tamo! Jebeš ideje, pogledaj što je krađa! - rekoh tipu.
Zurio je tupo. Onda zanjišti: - Čovječee, fakat...
Razvedrio se kao klinac.
Došao je i konobar i još neki. Nisu mogli vjerovati. Usred bijela dana.
- Kakvi klipani - rekoh - gleda ih cijeli kafić.
- Nisu ni maskirani.
- Totalni idioti!
Gledamo ih. Jedan nešto maše pištoljem i valjda urla. Očito, tipovi su toliki amateri... i jako su spori. Trpaju lovu u džepove... Nešto se dogovaraju... Onaj moj komad se znoji, čini mi se da su joj se bradavice istaknule pod bijelom kutom... Pljačkaši se nešto svađaju, njih dvojica. Onda, napokon, izlaze vani, uskaču u stari golf. Golf ne pali isprve, golf ne pali ni iz druge, a potom: golf pali iz trećeg pokušaja. I golf odlazi.
Golf je, naravno, registriran. Lijepo su se vidjeli brojevi. Nemaju šanse.
Sigurno će ih već iza ugla zaustaviti.
- Je li netko zvao policiju? - upita netko.
I tu nastade tajac, ometan, dakako, muzikom iz zvučnika.
- Tko to netko? - napokon promrmlja netko.
- Bilo tko? - reče netko.
Nitko se nije javio.
Valjda je netko upamtio registraciju, pomislih.
Netko koncentriraniji. Netko pametniji. Pogledao sam po kafiću. Mi u Hrvatskoj život smo protratili čekajući da se pojavi netko bolji od nas, a evo ga nema, ne stiže, a jesenska se čežnja približava, čežnja krležijanska, i život prolazi.
Nevezano uz to, sad nakon što je sve bitno bespovratno prošlo, gledam svog komada tamo. Sjela je i vrti brojeve. Trese se, tako izgleda. Sranje, pomislih, možda je trebalo priskočiti. Možda sam trebao hrabro istrčati i ispasti junak.
Ali, pa nisam još ni kavu bio popio.
Da, tek je sad dovršavam.
Onda nevoljko prilazim šanku, iščekujući neki obrat. Sumnjičavo gledam konobara i, dok plaćam, osjećam se čudno. Izbrojio sam točno, ali čekam: sve mislim da će mi vratiti lovu. Teško objašnjivo, ali mislio sam da bi - budući da su tamo opljačkali market - bilo u redu da kuća časti. Pa, zar to ne bi bilo u redu? Na neki način.
No, nije bilo takve ponude pa sam se okrenuo, češkajući se po zatiljku.
Na izlasku rekoh onome s idejom: - Jebate, tamo su opljačkali market, a ovaj neće ni da počasti.
On odjednom digne pogled: - Pa da! To je nekak... Onak.
- Čekaj, jesam li ja lud ili je to stvarno, onako, čudno? - rekoh, baš sam se zapitao.
- Ne, uopće nema osjećaja - reče on, pokazujući glavom na konobara.
- Ono, kao, sve najnormalnije - rekoh, misleći: jebote, koji dijalog... Kakav bi morao biti film pa da ovo bude razumljivo?
- Jebiga... - reče tip na rastanku.
Onda sam otišao doma i skuhao jebene kobasice. Nakon što sam ih pojeo, ništa mi se nije dalo. Samo sam ležao na kauču, s bolnim izrazom na licu, kao da preklinjem nekoga da me izvuče. Ali, vidjelo se, znao sam da nemam šanse.
Nakon pola sata prisilio sam se da ustanem, ali sve je ostalo isto. I tako, nastavio sam živjeti s tim osjećajem, bilježeći, u posljednje vrijeme, čak i periode poboljšanja.
Robert Perišić
