arti-201004120690006Kad se sjetimo ove današnje grdosije od sjeverne tribine, dođe nam zlo! Nekada se maksimirski stadion radio u hodu, usput su se gradili i prilazi i zahodi i blagajne i ugostiteljski objekti, a početkom šesdesetih godina napravljena je velika i visoka istočna tribina, dograđena na dotadašnje stajanje, mogla je primiti petnaestak, pa i osamnaestak tisuća ljudi.
To istočno sjedenje bilo je poznato kao nedosanjani san siromašnijih slojeva koji su stajali dolje na istočnom stajanju. Šipke između dvije tribine trebale su sprječavati prebačaj navijača na gornju tribinu, no ljudi su i tome doskočili.
Zbijeni na hrpe radili su lanac od ljudskih tijela i vadili svoje prijatelje sa stajanja na sjedenje. Još kad se vojska dosjetila spojiti uprtače i remenje, znalo se tijekom derbija gore prebaciti i nekoliko stotina hrabrih ljudi, a bilo je i onih kojima su se razderale butine i leđa, ako ih oni s gornjeg kata nisu dobro povukli.
Na koncu je izgrađena i zanimljiva i lijepa južna obla tribina na dva kata, gradila se pet godina, završena krajem 1968. godine. I to je bio kompletan izgled nekadašnjeg maksimirskog stadiona, a još kad je 1974. postavljena rasvjeta, nije to bilo baš tako loše. Naprotiv!
Takav stadion je imao kapacitet od čak 64.000 gledatelja, a stadion je znao biti pun poput šipka, ne baš rijetko. Na Dinamo – Hajduk 1977. godine preko 62 tisuće, tri godine ranije na Zagrebovoj utakmici za ulazak u Prvu jugoslavensku ligu protiv Karlovca vele da je bilo 65 tisuća ljudi, iste godine na utakmici Jugoslavije i Španjolske pisalo se da ih je bilo "nikad više". Brojači nisu postojali, ali se znalo prodati i preko pedeset tisuća ulaznica za jednu utakmicu.
Na Europskom prvenstvu 1976. u Jugoslaviji Zagreb je dobio domaćinstvo dvoboja Nizozemke i Češke, a Jugoslavija je igrala u Beogradu protiv Njemačke i pukla nakon 2:0 vodstva i izgubila 2:4.
Dva dana kasnjie na maksimirskom travnjaku igrala je protiv Nizozemske koja je otpala protiv Češke i opet izgubila. Bilo je malo gledatelja, tek desetak tisuća razočaranih nakon beogradskih gluposti i gubitka prednost 2:0.
Dinamo je padao u europskim kupovima na tom stadionu u nezaboravnim utakmicama, a kao svoj dom ga je odabrala i hrvatska reprezentaacija koja je na njemu odigrala većinu utakmica i nikad njie bila poražena do lanjskog sraza s Englezima. Split je bio neopravdano zanemaren, zbog takvih događaja danas je pitanje domaćinstva Hrvatske politički problem, što nikako ne bi smio biti.
Na maksimirskom travnjaku igrali su gotovo svi najveći igrači, i Pele i Maradona, Rossi, Van Basten, Guulit, Platini, Beckenbauer, Cruujf, Fensenbrink, Panenka Gomes, Beckham, Scholes, Caniggia, Sanchez, Girrese, Tigana, Matthaus, Rossi, Zoff, Cabrini, Antognoni, Schemichel, Leonardo, Gerrard, Owen, Zidane, Treezguet, pa Eduardo, Šuker, Boban, Bilić, Prosinečki, Larsson, Henry, Ševčenko, Baggio, Del Pierro, Puskas, Krankl i još mnogi drugi.
Nekako, čini nam se da se ljudi s pravom boje gubitka Maksimira, jer sjećanja su prekrasna. Zacijelo bi ih se lakše odrekli kad bi Dinamo dobio novi stadion, a da Maksimir bude sačuvan, kao što je to bio slučaj s Arsenalom, Bayernom i brojnim drugim klubovima. Ovako, kada je Maksimir propao, ljudima je žao i što je propao i što bi ga mogli napustiti, onako, na silu.
arti-201003300464006Maksimir je nedjeljivi dio hrvatske sportske povijesti i hrvatskog javnog života i zaista je šteta što nisu kažnjeni svi oni koji su ga nebrigom ne uništili, nego sravnili sa zamljom. Kolikogod se kočoperila tribina na istoku grada taj je stadion odavno sravnjen sa zemljom. Katastrofa!
