Na parkingu nedaleko od vinkovačke bolnice, osmogodišnjoj je djevojčici, koju ćemo zvati Lucija, prošlog studenog, zauvijek je oduzeto djetinjstvo.
“Prema svjedočanstvu moje kćeri, dotični gospodin, na parkiralištu ju je dirao dolje, navodio nju da svojom rukom ona dira njega, skinuo joj hlačice i gaćice, uhvatio ju za ruku, povukao je njenu ruku da ga dira. On je nju ucjenjivao s tim ako ne bude htjela da će ju tužiti mami, a ako bude htjela dirati, da će joj kupiti igračkicu”, ispričala je Ana, majka zlostavljane djevojčice.
Tih dana Lucijina mama, koju ćemo zvati Ana, odlazila je u bolnicu u posjet svom djedu. Vozio ju je kućni prijatelj, a s njima je išla i Lucija.
“Ja nisam htjela da dijete ide s nama. I ostajala je u autu s njim na parkiralištu. U prijepodnevnom terminu, znači, između jedanaest i dvanaest sati”, kazala je Ana.
Usred bijela dana na parkiralištu se odvijao horor koji Lucijina majka, Ana, nije mogla ni zamisliti.
“Kada biste se vratili u auto, jeste li mogli posumnjati da se nešto dogodilo? Ne, ne. Uopće se ne mogu, kažem, sada sjetiti je li je ona sjedila naprijed, ili iza. Ničeg. Jer nisam znala da ću trebat ikad vodit evidenciju o tome. Da ću morati razmišljati u tom smjeru”, rekla je Ana.
Svakog se detalja ipak morala početi prisjećati kada ju je Lucija, krajem kobnog tjedna, šokirala priznanjem događaja s parkinga.
“Predvečer smo došli kod bake. Pile smo kavu i razgovarale što se dogodilo u Vukovaru, kako je prošao dan. Klinci su se igrali u dnevnom. I mala je u nekom trenutku dotrčala k nama i rekla da joj je dotični kućni prijatelj pokazao svoj spolni organ”, kazala je Ana.
“Kaže, kad sam ja vikala ostavi me na miru, ne diraj me, boli me, ne diraj mi, neću, a on samo još malo, još malo. Meni je to saznanje bilo šok. Ja sam mislila da ću ja umrijeti”, ispričala je Marija, baka zlostavljane djevojčice.
Šok je bio još i veći jer im je kućni prijatelj, još od Lucijina rođenja, bio osoba od povjerenja.
“Ako je trebalo klince odvesti kod bake, od bake, kod doktora od doktora. Ako smo htjeli negdje ići. Ako je trebalo nešto po kući pomoći, pošto ja sam rastavljena, sama sam s njih troje. Znači, ako sam trebala nešto u kući za napraviti, njega sam zvala. Ja mislim da neke žene nemaju ni muževe kao što je on bio”, kazala je Ana.
Upravo zbog bliskosti, Lucija je, tek nakon što se crni scenarij ponovio čak tri puta, sve priznala.
“Ja sam ju pitala i taj dan u subotu zašto mi nije odmah rekla, zašto je čekala taj cijeli tjedan. Pa kaže ja sam se bojala da ćeš ti reći to je taj gospodin pa ono nema veze. Mislim, bili smo jako bliski i dobri smo i ona se jednostavno dijete bojala vjerojatno da ću ja imat više povjerenja u njega. Međutim, onog trena kad je ona rekla to što se dogodilo, on je prestao biti ta bliska osoba”, rekla je Ana.
Ani je prijatelj preko noći postao najgori neprijatelj. Sutradan je sve prijavila policiji u Vinkovcima.
“Tu večer, predvečer, znači dok smo mi obrađene, procesuirane, baka, ona i ja, pričekalo se da mi odemo i onda su išli po njega. I on je priveden odmah. Međutim, istraga još uvijek traje, optužnica nije podignuta”, kazala je Ana.
Dva mjeseca nakon prijave, vukovarski je Županijski sud pozvao osmogodišnju Luciju da svjedoči o svemu što joj se dogodilo. Istog dana uslijedio je novi šok. Osumnjičeni je pušten iz istražnog zatvora.
“Kako ste saznali da je pušten? Preko kolegice čija mama ima lokal. U njenom je lokalu bio jedan gospodin kojeg je on zvao na piće u drugi lokal”, rekla je Ana.
Da je osumnjičeni pušten, i Anina je odvjetnica doznala - upravo od Ane.
“Ja nisam dobila obavijest o tome kada je pušten i iz kojih razloga. Sudac istrage, znači, može pustit istražnog zatvorenika u tijeku istrage. Također, mora obrazložiti razlog puštanja, ali mi tu obavijest isto također nismo dobili. Tako da, nisam obaviještena iz kojih razloga je on pušten, zbog čega i da li još uvijek postoje razlozi za istražni zatvor”, kazala je Sandra Dražić-Karalić, odvjetnica.
Ni udruzi Lavice za zaštitu i pomoć žrtvama pedofila, koja Ani pomaže savjetima, nije jasno zašto je osumnjičenik pušten.
“Nažalost, onog trenutka kad je on pušten iz istrage, oni se uglavnom brane sa slobode. Zašto dolazi do puštanja, evo iskreno nije mi jasno. Jer svi oni su recidivisti i svi oni imaju više od jedne žrtve. Gdje dolazi do pogrešaka, tko napravi pogrešku, ne znam evo ostaje pitanje koje se treba postaviti možda državnom odvjetništvu, Ministarstvu pravosuđa. Iz kojeg razloga takva osoba smije šetati po ulici”, rekla je Anita Papa, Udruga Lavice - zaštita i pomoć žrtvama pedofila.
Iz Općinskog državnog odvjetništava u Vukovaru kažu da ne mogu odgovoriti na to jer su dužni čuvati tajnost podataka u ovom predmetu. Županijski sud u Vukovaru nije ni odgovorio na naš upit.
“To je sve ocjena suca ili vijeća po žalbi, ako sudac istrage odluči da se isti pusti iz istražnog zatvora, tako da imamo različitu sudsku praksu, a konkretno i u ovakvim predmetima”, kazala je Sandra Dražić-Karalić.
Mala, ali ipak utjeha Luciji je to što joj se osumnjičenik ne smije približiti na manje od 15 metara.
“Tih 15 metara njoj znači jako puno. Sigurnija je kad zna, dok je on bio u pritvoru, ona je znala da joj on ne može, da je fizički odsutan i da ga ne može sresti na ulici. Međutim, sad kako je pušten, ona zna da ga može sresti na ulici”, rekla je Ana.
Ana pak misli da je osumnjičeni pušten zbog navodno klimavog svjedočenja njene kćeri.
“Kako je rekla zamjenica državne tužiteljice da je Lucija bila pogubljena, da je sve nepovezano pričala… Međutim, dijete je jasno reklo da je on nju dirao, da ju je sa stražnjeg sjedala za ruku uhvatio i povukao na prednje sjedalo. Dijete je na sudu to ponovilo. Sad, je li je njoj jakna bila otkopčana ili zakopčana, jesu li su njoj hlače bile spuštene do koljena ili do gležnjeva, ja tu zaista ne vidim neku bitnost. Poanta je u tome da su njoj hlačice i gaćice bile skinute”, kazala je Ana, majka zlostavljane djevojčice.
Lucija je svoju traumatičnu priču najprije ispričala policiji, zatim na sudu, a onda i u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
“Nalaz iz Zagreba je jasan. Dijagnoza je spolno zlostavljanje od strane poznate osobe. Ja ne znam što njima tu nije jasno. To svjedočenje, kažem, je li vrijeme bilo oblačno ili je bilo sunčano taj dan. Jesu ti hlačice bile spuštene do gležnja ili do koljena, mislim, taj dio, jel im to sporno”, rekla je Ana.
Tri je puta već ispričala svoju priču, započela je proces oporavka. A onda je kao “grom iz vedra neba” stigao nalog državnog odvjetništva za vještačenje maloljetne Lucije.
“Ja ju vodim u Osijek na terapije, guram ju naprijed. Oni ju s novim vještačenjem vraćaju na početak. I ona se sad mora sjetiti onoga što se dogodilo prije tri mjeseca, ja se ne mogu sjetit nekih stvari, nemam pojma. I mi idemo na to, ne da zaboravi, nego da može funkcionirati, a oni ju vraćaju nazad s tim”, kazala je Ana.
Da su to koraci unazad misli i Anita iz udruge Lavice.
“Kada imate nalaz, po meni, bilo kojeg psihologa i psihijatra, pa evo i poliklinike iz Zagreba, zaista ne vidim razloga da se dijete ponovno vještači nakon što je sve to prošlo. Jer vi kada ispočetka ispitujete to dijete, ispitujete, bez obzira što je ona u tretmanu liječenja, postavlja se pitanje da li uopće ti tretmani djeluju na dijete kad ona ispočetka mora pričati sve ono što se dogodilo”, rekla je Anita Papa, Udruga Lavice - zaštita i pomoć žrtvama pedofila.
Lucijino ponavljanje priče u raznim uvjetima, kaže psihologinja, može biti razlog zašto se njezini iskazi razlikuju u detaljima.
“Kada se dogodi da dijete sjedi u sobi s jednom nepoznatom osobom, pa s njom razgovara, ta osoba provodi razgovor na svoj neki način, pa nakon toga netko kaže da to nije dovoljno, dijete opet dovedemo s novom osobom u novu sobu koja će ga ispitivati ponovno na neki svoj način, naravno da će to djetetu predstavljati stres. Obično to djeca interpretiraju na način da im se ne vjeruje, da su rekla nešto krivo, ili da su ona sama kriva za to što im se dogodilo”, kazala je Ella Selak Bagarić, psihologinja.
Višestruko ispitivanje svakako je štetno za dijete, kažu iz zagrebačke Poliklinike za zaštitu djece i mladih ponekad nema izbora, ali se često može izbjeći.
“Djeca kada opisuju svoje iskustvo kasnije u ispitivanjima, u davanju iskaza, da su osjećala sram, da su se osjećala kao da im se ne vjeruje, da su osjećala nepovjerenje odraslih jer im stalno postavljaju ista pitanja i da ih je bilo strah što je sljedeće. Dakle, to su jednake reakcije koje dijete ima i u samom traumatskom događaju. Defakto, sustav retraumatizira dijete koje je već traumatizirano iskustvom spolne zlostave”, rekla je Ella Selak Bagarić.
Ipak, nalaz zdravstvene ustanove samo je kotačić u sudskom postupku, objašnjava sudska vještakinja, i služi djetetu da započne proces zacjeljivanja.
“Sam proces sudskog vještačenja je određen od strane suda. I sudac je taj koji se obraća ekspertima suda, sudskim vještacima. Veliki dio djelatnika poliklinike jesu ujedno, osim što su i stručnjaci mentalnog zdravlja u poliklinici su i sudski vještaci, naravno u svom području, u svojim domenama. Ali, zapravo o sudskom vještačenju se radi kada sud uputi neka određena pitanja, koja su njemu važna, važno im je dobit odgovore na ta pitanja, da bi mogli donijeti neku, što bolju presudu”, rekla je Renata Ćorić Špoljar, sudska vještakinja.
Ponovno proživljavanje traume pri ispitivanju moglo bi se izbjeći snimanjem iskaza. Ta se praksa već koristi na prekršajnim sudovima.
Da je Lucija na taj način saslušana, imala bi i poseban izlaz, te nikada ne bi srela onoga tko ju je probudio iz djetinjstva. On slobodno šeće Vinkovcima, pa su šanse za susret velike.
“Dijete od osam godina ima osjećaj srama. A on od šezdeset i nešto godina nema osjećaj srama. Želim mu samo pola moje boli. Kažem, ne znam što ona osjeća, kako je njoj, ali pola moje boli”, kazala je Ana.
Lucija je jutros otišla na sudsko vještačenje. Sada se čeka odluka suda - hoće li ili ne biti podignuta optužnica.
“Ako netko od stranaka predloži da se dijete sasluša, može, još jednom, u kaznenom postupku, nakon podizanja optužnice. Ovdje je propisana kaznenopravna sankcija od šest mjeseci do pet godina za konkretno kazneno dijelo, tako da on može u biti, znači kazneni postupak dok se vodi, on se brani sa slobode, s obzirom da je pušten iz istražnog zatvora”, rekla je Sandra Dražić-Karalić, odvjetnica.
Koliko god trajalo, za Luciju će to biti predugo. Sve ju podsjeća na horor koji je proživjela.
“Navečer kad se sve smiri i legnemo, onda krenu traume onda krene plač, onda krenu suze. Ja ju pratim danas u školu, idem po nju u školu, ona ne želi ići sama iz škole, ona se boji. Ona ima strahove od njega”, kazala je Ana.
Teško da će Lucija ikada moći zaboraviti što joj se dogodilo. Ožiljci će svakako ostati, a rane bi sigurno zacijelile brže da sustav one najranjivije, djecu, štiti bolje.
