Djevojčica plavih uvojaka iz Osijeka čija je priča kako majci iz škole donosi pecivo da ne bi bila tužna dirnula je Hrvatsku. Nakon što smo u listopadu prvi puta u priči o korisnicima osječke socijalne samoposluge vidjeli Viktoriju i njezinu mamu Danijelu, njihov život se promijenio.
Dobri ljudi su im donacijama uvelike olakšali život. A prošlog tjedna dogodilo se nešto još ljepše.
Naša reporterka zabilježila je Viktorijino iznenađenje i sreću kada je doznala za najljepši poklon.
Viktoriju smo upoznali prije pet mjeseci. S mamom je, u osječkoj socijalnoj samoposluzi, satima strpljivo čekala u redu na nekoliko komadića smrznute piletine.
Viktorija i Daniela pristale su tada otvoriti nam vrata svog doma. Podstanarskog vlažnog stana od 20-ak kvadrata. Plaćaju ga tisuću kuna. Više od polovine novca koji primaju na mjesec.
Majka Daniela rekla nam je kako joj svaki dan nakon škole Viktorija nosi pecivo koje dobiju u školi. Viktorija ga ne želi pojesti jer s tim pecivom pokušava razveseliti majku.
“Ne mogu jesti kad vidim mamu da je tužna, plače, pa joj onda svaki dan donesem pecivo. A kada je mama tužna, onda sam tužna i ja. Kada mama počne plakati onda i ja plačem”, ispričala je Viktorija, 16.10.2017.
“Viktorija me često pita, mama imaš li samo jednu kunu, kaže, samo za jednu žvaku ili za pecivo, kažem pa nemam, a i to ti nije dovoljno. Onda mi dođe da se rasplačem ali neću pred njom pa se sakrijem da me ne vidi. Ali nekako shvati i onda dođe i kaže: ‘Mama bit će to sve u redu’. Onda me počne tješiti i ljubiti onda mi je još gore”, rekla je Danijela Gilišek, Viktorijina majka, 16.10.2017.
Bez novca, hrane i bez ikoga svog. Tako su im prolazili dani u Osijeku u koji su stigle iz sigurne kuće.
Viktorija nam je pokazala svoju sobu, u trošnom postanarskom stanu, gdje spava i drži svoje igračke.
“Htjela bi da ona ima svoju sobu. Bezbroj puta mi je rekla mama kada ću ja dobit svoju sobu. Ali nažalost nismo u toj mogućnosti, nemam novaca za veći stan”, kazala je Daniela, Viktorijina majka.
“Pa ovdje gdje sad živimo je dosta malo. Nemam svoju sobu, nemam se gdje igrati s mačkom, nemam ništa. Da nam je barem stan veći, I da imam mekani krevet, na kojem možemo spavati mama i ja”, rekla je Viktorija.
Budući da su u Osijek, iz sigurne kuće prebačene prije četiri godine, nisu imale pravo na socijalni, gradski stan. Pravila su takva da u određenom gradu moraju boraviti više od deset godina. Ali, nakon naše priče, ipak je pronađeno rješenje.
Dobile su na korištenje stan od 42 kvadrata. Državni stan koji je Republika Hrvatska ustupila Gradu Osijeku samo za njih dvije. Stan koji je prazan već pet godina. Stan je zapušten i pomalo derutan. Ali u njihovim glavama već je sto planova.
Za nekoliko dana bit će riješena papirologija. A kad će se napokon useliti u stan bez vlage koji ne moraju plaćati novcem koji ionako nemaju, ovisi opet o dobrim ljudima koji će im znati i moći pomoći.
Vratile su se u svoj podstanarski stan, ali ovaj put znatno veselije. Znaju da ovu vlagu i skučenost neće trpjeti još dugo.
“Ma stan je super, super ćemo ga urediti. Najviše me veseli što će Viktorija imati svoju sobu”, kazala je Daniela Gilišek.
Puno je to danas iznenađenja za njezinih tužnih jedanaest godina.
Život Viktorije i majke Daniele u ovih pet mjeseci od prve priče u Potrazi poprilično se promijenio. Dobile su pravo na dostavu dva obroka iz pučke kuhinje na dan. Vi ste ih zasuli paketima hrane, odjeće, potrepština.
Danas je Viktorija vesela baš onako kako treba biti svaka jedanaestogodišnja djevojčica. Nije to ni blizu ono isto dijete koje smo zatekli prvi put.
Prvi put kada smo bili kod njih Viktorija je bila poprilično tužna, ali kaže sve se promjenilo od tada.
“Vesela sam, jako sam vesela. Prije nisam bila toliko vesela. Vesela sam kad vas vidim. Jer prije nego što ste vi došli nisam imala ništa, a sada imam sve”, rekla je Viktorija.
Majka Daniela još uvijek ne može vjerovati što su dobri ljudi učinili za nju i njezinu kćer.
“Da mi je netko rekao što me čeka, ne bi vjerovala. Ovaj stan nam znači puno, jer smo prvi put praktički na svom. Najvažnije je što nema vlage i što će Viktorija napokon imati svoju sobu. Da niste pokrenuli priču mislim da ljudi nikada ne bi saznali u kakvoj smo teškoj situaciji”, ispričala je Daniela.
Viktorija je dijete s posebnim potrebama. Bori se i sa šećerom i s astmom. Stan u kojem žive nije bio nikakvo rješenje za njih. Ali bilo je to jedino što su si mogle priuštiti. Viktoriji i njezinoj majci neće faliti stari stan.
“Neće mi faliti ovaj stan. Ima vlage, a i jako smrdi. A kad smrdi onda i teško dišem”, kazala je Viktorija.
“Kada si podstanar onda stalno moraš gledati da imaš dovoljno novaca za stanarinu, moraš platiti režije. Uvijek pokušavaš da nekako nisi u minusu i da nisi nikome dužan. To što nećemo morati plaćati stanarinu nam puno znači. Mislim da će nam život od sada biti puno jednostavniji. Viktoriji ću moći kupiti što joj je potrebno”, kazala je Daniela.
Nemaju ni sad mogućnosti za velike radove i ludo opremanje stana koji su dobile. I tu će ovisiti o pomoći drugih. Da napokon stanu na noge i da ova djevojčica s bolesnom mamom živi barem donekle pristojnim i dostojanstvenim životom.
Ni jedno dijete ne zaslužuje biti gladno i živjeti u neljudskim uvjetima. Žalosno je, ali ona sa svojih 11 godina zna da bi joj život i danas bio isti bez dobrih ljudi koji od njihove muke nisu okrenuli glavu. I zato, takva kakva je, za sve ima samo jedno veliko hvala i puno pozdrava.
>>> Sve priče iz Potrage možete pratiti i na njihovoj službenoj Facebook stranici Potraga.
