Stari su, nemoćni su i sami su. Žive bez primanja ili su nedostatna za život dostojan čovjeka i da nema pomoći humanitarnih organizacija ne bi preživjeli.
Na području od posebne državne skrbi kod Gline deseci ljudi životare kao da su u 19. stoljeću - bez struje, vode i ceste koja bi dovela do njih.
Za zadnjeg velikog snijega koji se u trenutku snimanja ove priče još nije sasvim otopio, do njih se nije moglo pa je hitna pomoć jednog bolesnika jedva odvezla u bolnicu.
Drugi su si put do glavne ceste čistili sami, a za to im je, kao jednoj starici iz naše priče, trebalo čak osam dana.
Našim vodičima Branki Mikšić Mitić, dogradonačelnici Gline i Draganu Miliću iz Projekta građanskih prava iz Siska i nama sigurnije je bilo prijeći preko mosta. No, teško je zamisliti da preko njega ide i gotovo 90-godišnjakinja. I zaista, do jedinog susjeda 500-njak metara dalje, baka Ljuba je zadnji put prošetala prije četiri mjeseca.
“Nisam bila kod prvog susjeda od dvanaestog mjeseca, ne mogu ići nikako. Ja sam tu sama, jedam šta imam, a povremeno dođe i Crveni križ koji mi donese hranu. Najgori je bio ovogodišnji snijeg, nisam mogla nigdje iz kuće. Svaki dan su mi morali donositi i hranu i vodu”, ispričala je Ljuba Obradović, Donji Klasnić, Listovača.
Baka Ljuba u svojoj kući bez struje živi već 70 godina. U kućama do, nekada su živjela braća njezina supruga s obiteljima. Svi su pokojni. Prije nekoliko mjeseci preminuo joj je i posljednji nećak koji je brinuo o njoj. Ostala je prepuštena sama sebi.
Sa svojih 87 godina, bez struje, bez vode i ikoga svoga, provodi dane smrzavajući se u ruševnoj kući. Suprugova mirovina od 530 kuna nije dovoljna za pristojnu peć da je ugrije.
Kako je prepuštena sama sebi, baka Ljuba po zimi sama loži peć i svakih nekoliko dana je čisti. Svaki dan penje se na tavan gdje stoje drva, kaže, ne boji se da će pasti.
“Uvijek sam se borila, a sad ne znam kako ću. Zbog zime i snijega sve je smrzlo i gore i dolje, pa čak i voda. Najgore mi je kada ložim vatru, moram se sagnuti i opet ustati, pa me zbog toga bole noge. Noge mi otkazuju od koljena prema dolje”, kazala je Ljuba.
Sirota starica i ne zna što znači biti na toplom. U dom ne želi, jer želi umrijeti kod svoje kuće.
“Drago mi je što se ljudi brinu o meni, ali ja ne želim ići u dom. Ja živim ovdje, u svojoj kući od 60-tih i želim umrijeti u svojoj kući. Stalno strepim jer mislim da ću umrijeti do slijedeće zime”, rekla je Ljuba.
Priču ove bake teško je slušati, nitko ne zaslužuje ovakav kraj. Zaslužuje, barem, umrijeti u toplom.
Na području općine Glina nalazi se 380 kilometara nerazvrstanih cesta. To znači rupe, jarke, makadam, lokve, bez terenca su neka mjesta potpuno nedostupna.
“Problem je što mi više nemamo javnog prijevoza, nemamo autobusnih linija. To je najveći problem”, kazala je Branka Baškić Mitić, zamjenica gradonačelnika Gline.
Nikakva linija ne vodi ni do Milana Lazića. Za njega je Branka čula od njegovih susjeda.
“Milan do prvog susjeda ima kilometar i pol. Put do njega nije u dobrom stanju. Susjed mu je jedina veza sa svijetom. Gospodin Crevar ima telefon i može se bilo kome obratiti za pomoć kad mu je potrebna. Npr. kada ga treba odvesti u Glinu ili kada mu treba odvesti hranu”, rekla je Branka Baškić Mitić.
Milan samuje već 12 godina. Njegova drvena kuća u obližnjem selu, izgorjela je dok su palili korov. Preselio se u ovu, koja pripada njegovoj sestri. Prije šest godina drvo mu je palo na nogu i slomilo je na dva mjesta.
“Nakon što sam slomio nogu preležao sam cijelu zimu u kući. Pomagale su mi dvije žene, nosile su mi hranu cijelu zimu, nisam nikuda mogao. A najgore od svega je što mi je kost krivo zarasla I sada više ne osjećam tu nogu, ne mogu ni stati na nju”, kazao je Milan Lazić, Banski Drenovac.
Sada više ne može raditi, tek tu i tamo popravlja kakvu motorku, koju poneki daleki susjed dopremi. Iz šume koja ga okružuje, tu i tamo dovuče koje drvo i tako se grije.
Ne zna od čega živi, kaže. Da nije jednog susjeda i Dragana i Branke, ne zna što bi bilo s njim, kaže. Da situacija bude gora, Milan u sustavu ne postoji, tako da ne prima socijalnu pomoć.
“On se nije odjavio s prve adrese, a kada je došao živjeti ovdje nije se prijavio na trenutnu adresu. Provjeravali su boraviište i nisu ga našli na adresi pa je brisan iz evidencije. Sada da bi mu regulirali status, netko bi morao potpisati da živi u ovoj kući, ali pošto su neriješeni imovinsko-pravni odnosi to se ne može tako brzo riještiti. Neko pragmatično rješenje smo smislili sa Centrom za socijalnu skrb, oni će ga prijaviti kao beskućnika i onda ćemo ga kasnije integrirati u socijalni sustav”, ispričao je Dragan Milić, Projekt građanskih prava Sisak.
To će Milanu omogućiti da ostvari pravo na dom. No, u svojim sedamdesetima teško se snalazi s administracijom. Dragan nam priča kako trenutačno na ovom području ima desetak osoba bez dokumenata, a preko 70 ih živi u izrazito teškim uvjetima.
“To je osnovni problem, evo mi kao neki pružatelji besplatne pravne pomoći u tom ruralnom prostoru, Dvor, Glina, Krnjak, Vojnić, Gvoz, mi smo primjetili usprkos tome što smo mi ovdje već deset godina, i imamo urede, puno ljudi uopće ne zna da ima neka prava, niti znaju put kojim ih ostvariti”, kazao je Dragan Milić.
Jedan takva osoba nalazi se na adresi koju smo sljedeću obišli. Ima pravo na prioritetno stambeno zbrinjavanje, no nije to znao ostvariti.
!On je jednom to probao oko 2000., i skoro smo uspjeli zahvaljujući Branki koja ga je prepoznala na terenu. Što se tiče njegovog slučaja moramo prvo doći do dokaza da je bio nositelj stanarskog prava, onda ćemo iskompletirati zahtjev kojim se određuje stambeno zbrinjavanje mimo prioriteta”, rekao je Dragan.
U međuvremenu Dušan Drekić živi u kući starijoj od 100 godina. Ima struju, no svejedno, ukoliko misli napuštati kuću, mora se vratit prije mraka. Jer drugog puta do kuće - nema.
Proteklih tjedana kad je zapao snijeg odavde je bilo nemoguće izaći u civilizaciju.
“Živim od mirovine, 1260 kuna, i kad još platiš struju, režije, ne ostane ti ništa. Kad dođe mirovina moram ići u Glinu kako bi mogao dići novce, a sam prijevoz do Gline odnosno cijena taksija me košta 40 kuna. Postoji jedan taksi koji redovno vozi svaki dan osim subote i nedjelje”, kazao je Dušan Drekić, Mali Gradac, Drekići.
Taj taksi je jedina veza s Glinom. Da bi ostvario stambeno zbrinjavanje potrebno je putovati puno više puta nego što mirovina podnosi.
“Mnogi mi svašta pričaju i objašnjavaju kako i što trebam raditi. Ja kad moram ići u Zagreb potrošim oko 100 kuna. Kada idem do Gline trebam 40 kuna, a kada moram ići kod doktora opet moram platiti taksi. Ako moram ići negdje izvanredno vikendom potrošim i puno više novaca”, ispričao je Dušan.
Ovdje kao da je vrijeme stalo. Nema ničega osim zaboravljenih ljudi, čije stanje nitko ne primjećuje. Kao da su nevidljivi.
Ružica živi kućici do koje treba pješačiti od glavne ceste nekoliko stotina metara uzbrdo. Automobilom joj nije moguće prići. Ružica je do '92. živjela u Zagrebu, iz kojeg je uslijed ratnog ludila otišla.
“2002. sam se vratila ovdje, popravili smo kuću… Nisam znala gdje da idem nisam htjela ići u Srbiju, moja kuća i moja zemlja je ovdje, tu sam se rodila. U Zagreb se nisam mogla vratiti jer mi je stan provaljen i stanari imaju dobru podlogu zbog čega ih ne mogu izbaciti van”, ispričala je Ružica Martinović, Veli Gradac.
“Ovdje ljudi u 21.stoljeću još nemaju struje, to je za mene nezamislivo. Imam jednog djeda u Balincu koji kaže da bi samo volio imati wc u kući. Čovjek je imao 3-4 operacije, zadnji put ga je hitna pomoć 300 metara nosila na nosilima jer nisu mogli prići do njihove kuće”, kazala je Branka.
Ružica ima pravo na stambeno zbrinjavanje, no ne želi uzeti stan od države, želi nazad svoj, oko kojeg traje imovinsko-pravni spor. Dok se to ne riješi spremna je podnijeti što joj život nosi.
Ima ih puno. Nema problema kojeg nemaju. A rješenja niotkud. Jer oni su nevidljivi. Stari. Zaboravljeni. Građani Europske unije na području od posebne državne skrbi.
