Srednjoškolka Anita Markuš iz Sesveta sanja svoj san. Otkada je zbog meningokokne sepse ostala bez obje noge samo je željela da joj život što više sliči na onaj prije tragedije.
Spas su bile najmodernije proteze s kompjutorskim proceserom,ali njihova cijena bila je čak pola milijuna kuna. A onda su se u rujnu organizirali očevi suborci iz HVIDRE, susjedi, prijatelji iz škole,ali i mnogi neznani, među kojima su vjerujemo i mnogi od vas dragi gledatelji.
I zato ova hrabra djevojka danas hoda.
“Sve je stvar kak si posložiš stvari u glavi i samo kreneš. Moraš pazit na svaki korak, al kad se opustiš, uopće na razmišljaš o koraku više, jer znaš da ne možeš pasti više na njima. Nije mi čudno, osjećam se da imam prave noge. Plesala sam s bratom u nedjelju bili smo na zabavi. Cijelu večer sam bila na nogama i plesala sam do tri ujutro”, kazala je Anita Markuš, Zagreb.
Uvijek nasmijana i spremna na šalu, Anita, koju sad poznaje cijela Hrvatska - i dalje u svemu vidi razlog za veselje.
“Bila sam visoka 165 centimetara, a sad sam 170. Baš manekenski”, rekla je Anita.
Pa iako možda još neće šetati u minici.... Svakako će šetati, jer to je čekala više od godinu dana.
Otkad je prije dva mjeseca stala na skupocjene proteze za čiju se kupnju angažiralo cijelo susjedstvo, prijetelji iz škole i cijela Hrvatska, Anita je odmah iznenadila sve.
“Taj dan sam stala odmah na proteze, i rekli su mi da stanem na razboj, da se primim, da ne bi pala, ja sam bez razboja, bez štaka, uopće se nisam morala primiti, odmah sam prohodala. U početku uopće nisam imala osjećaj da hodam kak treba na ovim protezama. Otkočila sam ga, a uopće nisam nimala osjećaj da sam ih otkočila, toliko je prirodan hod na ovim protezama”, kazala je Anita Markuš.
Motivacija je bila velika kao i cilj. Jer, napadala se dosad i previše, priča nam ova 16-godišnja djevojka koja je lani zbog meningokokne sepse, u samo par dana ostala bez obje noge. Dobila je proteze koje joj nisu baš olakšale život.
“Ne mogu ništa sama. Mogu hodat po ravnom al treba mi pomoć uz stepenice, niz stepenice i kad je neka uzbrdica. Za sve mi treba pomoć”, rekla je Anita Markuš, 7.11.2017.
Sama je mogla samo do prve prepreke. A to je i najmanja stepenica.
U početku se njena bolest činila kao obična prehlada, no u svega nekoliko sati sepsa joj je toliko zahvatila tijelo da je mogla preživjeti samo ako joj amputiraju obje noge u koljenu.
“Kad sam otkrila masnice i izmjerila sam joj temperaturu. Temperatura je bila preko 40”, rekla je Nevenka Markuš, Anitina majka, 7.11.2017.
“Da smo došli možda sat vremena prije, doktori isto ne bi znali ništa. To nam je rečeno barem na taj način”, kazao je Željko Markuš, Anitin otac, 7.11. 2017.
Anita je stavljena u umjetnu komu dok liječnici ne odluče što napraviti ne bi li joj spasili život. Kada se probudila iz kome otac joj je morao priopćiti potresnu vijest.
“Uglavnom rekao sam joj, noge će ti amputirati, bit će dobro, nije lako, ali savladat ćemo, i drugi su uspjeli pa ćeš i ti...”, ispričao je Željko Markuš.
Ni obitelji, ni prijateljima nije bilo lako. Činilo se da samo Anita ima snage za osmijeh.
“Kada sam saznala počela sam plakati i otišla iz škole, bila sam u komi, baš u komi…”, kazala je Lucija Novosel, Anitina prijateljica.
Nakon operacije, Anita se morala naviknuti na potpuno drukčiji život.
“Najviše mi nedostaje normalan izlazak, normalno druženje, da ja ne moram ić u pratnji s nekim, da ovisim o nekom, da mogu normalno sjest, to nekako najviše nedostaje”, rekla je Anita.
Proteze koje je dobila od HZZO-a, bile su nezgrapne i teške, nisu joj ni približno omogućavale samostalan život kakav vode njene vršnjakinje.
“Ima dana kad ih i ne mogu stavit, kad me užasno sve boli, žulja i ne ide… Smeta mi što su tolko glomazne, ne možeš ih normalno navući, žuljaju me, ne može se normalno hodat…”, ispričala je Anita.
No ona nije gubila duh.
“Mene to ne dira toliko, noge će narasti, moramo dalje…”, rekla je Anita Markuš, 7.11.2017.
Njezin je entuzijazam brzo prepoznala cijela Hrvatska.
“Zajedno ćemo uspjeti, kada se svi skupa udružimo svijet postaje bolje i ljepše mjesto.”
Za proteze koje su Aniti omogučile samostalno hodanje uzbrdo i nizbrdo, uz tek malu pomoć na stepenicama - cijela je zemlja prikupila potrebnih pola milijuna kuna.
“Meni se jako sviđa to što skupljamo novac za djevojčicu koja nema noge i sigurna sam da će kupiti protezu. Ma ja sam siguran da će kupiti dvije proteze”, kazali su Ivona i Stjepan, OŠ Kajzerica Zagreb, 22.12.2017.
Njen osmijeh u teškoj životnoj situaciji bilo je nemoguće zaboraviti.
“Jako me iznenadilo da su se svi digli na noge, da su mi mnogi ljudi toliko pomogli da dođem do cilja”, kazala je Anita.
Jedan cilj je postignut, no Anita ih ima još puno.
“Želja mi je pretrčat marathon. Ma samo se šalim se, samo se šalim… Pa voljela bi jednog dana sama poći tramvajem u školu, da se prisjetim kako je to bilo prije”, ispričala je Anita.
Jer, iako sada ima proteze koje joj omogučavaju veću slobodu i samostalnost, u školu i dalje ide posebno prilagođenim vozilom, a u svakodnevnom životu suočava se s problemima koje imaju sve osobe s invaliditetom u Hrvatskoj.
“Nema svaki autobus prilagođenu rampu, pa uvijek moram paziti koji ima, koji nema. Mislim da ću moć jednog dana sama”, kazala je Anita.
No, u budućnosti bi joj i taj problem trebao postati manji. Ne zato što bi se život u zemlji s pola milijuna osoba s invaliditetom uskoro mogao prilagoditi i njihovim potrebama, nego zato što će Anita na umjetnim nogama, uz vježbu postajati sve sigurnija.
Tzv. C-legs, spadaju u red najboljih ortopedskih pomagala na svijetu. Te umjetne noge, trebale bi biti dostupnije, osobito mladima poput Anite, tvrdi doktor Živković, jer nude značajno kvalitetniji život od onog u kolicima.
“Ona uopće ne mora razmišljati, nego jednostavno, nepredvidlijve situacije mikroprocesor rješava, evo što je rekla sad, kad ide past, ono odmah zakoči, reagira kao mozak”, rekao je prim.dr. Ognjen Živković, ortoped.
Prije godinu dana, dok je Anitina bolest napredovala iz sata u sat i prijetila joj životom, doktor Živković morao je donijeti odluku o amputaciji. Danas je više nego zadovoljan njenom rehabilitacijom.
Uz školu hodanja, Anita mora i sama svakodnevno vježbati, kako bi što bolje "srasla" s umjetnim nogama.
“Sama sam išla s prijateljicama u kino. Uz stepenice, niz stepenice, sve sama. Baš sam bila sretna”, kazala je Anita.
Sve joj je to prije bilo nezamislivo. Isto kao što je većini ljudi nezamislivo koliko naizgled male stvari mogu izgledati nepremostivo, a koliko opet mogu donijeti radosti u životu.
“Sretna sam što mogu s društvom otići sama i vratiti se, to što se mogu sama ustati sa stolice u kafiću. Što mogu po stepenicama ići lakše. Uz stepenice malo teže, ali niz puno lakše...”, rekla je Anita.
Jer, kad je kao 15 godišnja djevojka ostala bez obje noge, Anita je brzo shvatila da će za sve što je prije radila i ne razmišljajući - sada morati tražiti pomoć, najčešće od oca, koji je uvijek u blizini.
“Sad je došla situacija kada smo malo odahnuli. Suza više nema u očima... Nema problema koji su tada bili prisutni. Cijela Hrvatska se odazvala našem humanitarnom koncertu, zahvalan sam tim malim ljudima koji su pomogli da Anita sada ima noge. Lakše nam je sada puno”, kazao je Željko Markuš, Anitin otac.
No, pred njima je još posla, najprije treba prste ruku ponovno staviti u funkciju, jer su zbog bolesti postali potpuno skvrčeni i ukočeni, a treba i stan prilagoditi Anitinim potrebama.
“Treba rukohvate stavit u kupaonu i treba vani, ispred kuće, i u sobi da mogu sama se ustat iz kreveta. I to je to”, rekla je Anita.
Do tada će Anitu okupirati svakodnevica njenih vršnjakinja - cipele na petu ili ravne ? Ništa nije problem, samo što kod Anite svaka promjena cipela zahtjeva odlazak liječniku.
“Svaki put kad se mijenjaju cipele, ako mi je ravno, moraju se naštimati stopala za ravno, ako je nešto povišeno treba opet to tako namjestiti, a može se i nešto podložiti, da bude povišeno”, ispričala je Anita.
Potrebno je samo malo više truda, kaže Anita čija je životna filozofija inspirirala mnoge. I osobe s invaliditetom i one zdrave.
“Jako sam sretna, ma presretna…”, rekla je Anita.
I nas je dojmila njena volja za životom, jer u Anitinoj blizini veliki problemi postaju manji, a sreća - tek jedan korak blizu.
>>> Sve priče iz Potrage možete pratiti i na njihovoj službenoj Facebook stranici Potraga.
