“Kak je moglo bit, super je, meni su to objasnili, a kaj, pa ne bum sad plakala, tak je kak je, noge ne bu narasle, a kaj, idemo dalje”, kazala je Anita Markuš iz Zagreba.
Anita je u 16. morala ponovno naučiti hodati. I to na umjetnim nogama, protezama koje joj ionako teško životnu situaciju nisu previše olakšale. Do prije nekoliko mjeseci, Anita je bila najobičnija djevojka iz susjedstva, danas joj se kaže svi susjedi dive.
“Stalno kad prolazim, kažu ‘bravo Anita, ti to možeš, samo naprijed, ti to možeš’, isto fascinirani su s time, kak sam u tako kratkom roku sve to postigla, hodam već sama”, rekla je Anita.
Hoda, ali jako teško. S protezama HZZO-a koje je dobila nakon što su joj zbog bolesti amputirane obje noge od koljena nije baš najbolje srasla.
“Nemrem niš sama, mogu ovako hodat po ravnom, ali treba mi pomoć uz stepenice, niz stepenice, uzbrdice...za sve mi treba pomoć”, kaže Anita.
Pomoć joj treba i kad odlazi na zahod, na tuširanje, druži se s prijateljicama, i općenito u svakoj situaciji u kojima cure njenih godina žele biti same.
“Što mi najviše nedostaje? A joj...teško pitanje. Ha normalan izlazak, normalno druženje, da ja ne moram ić u pratnji s nekim, da ovisim o nekom, hoću ja sas negdje ići, da mogu normalno sjest, to nekako najviše fali”, kaže Anita.
Proteze koje sada ima ne može ni navući sama.
“Ima dana kad ih i ne mogu stavit, kad me užasno sve boli, žulja i ne ide...Smeta što su tolko glomazne, ne možeš ih normalno navuć, žuljaju me, ne može se normalno hodat...nismo ih dobro stavili, lijeva ide... kad ne sjedne kako treba, opet treba ispočetka...”, pojašnjava Anita.
Kad ih konačno navuče, uvijek uz nečiju pomoć, Anita s protezama ne može u školu.
“Ne mogu, pa ne mogu se s njima ustat, u njima duže vrijeme sjedit, bit u njima, boli me sve imam grčeve...”, kaže Anita.
Sama može samo do prve prepreke, a to je i najmanja stepenica.
Početkom ove godine, kad je imala samo 15, dotad potpuno zdrava djevojka, Anita je iz škole kući došla s grloboljom. Iako je dobila temperaturu, nitko tada nije slutio da joj se dogodilo išta više od obične prehlade.
“Međutim, ja kad sam nju otkrila da joj izmjerim temperaturu, ja sam vidjela da je ona već u tim crnim flekovima. I onda ništa, ova kćer starija, kaže idemo brzo tatu probuditi, da je vozi na hitnu. I uspjele smo mi nju obuć, i sve, ali ona je već vikala, moje noge, ne osjećam noge”, prisjeća se Anitina majka Nevenka Markuš.
Te "crne fleke" u samo nekoliko sati prekrili su cijele noge, i nokte na rukama, dok su ruke i prsti bili prekriveni crvenim točkama.
“Kad sam ju ja otkrila i vidjela te flekove, izmjerila sam joj temperaturu, temperatura je bila preko 40”, kaže Anitina majka.
“Tu se ne radi o tome da se moglo napraviti nešto... mi nismo mogli znat ništa. Da smo mi došli sat vremena prije, doktori isto tako ne bi znali ništa. Tako nam je rečeno barem”, pojašnjava Anitin otac Željko Markuš.
Anita se zarazila meningokokom, opasnom bakterijom koja kad zahvati organizam može u samo nekoliko sati dovesti do sepse, koja nerijetko znači smrt. Prenosi se kapljičnim putem, pijenjem iz istih čaša kihanjem ili kašljanjem.
“Sve je moguće i škola i tramvaj, javna mjesta, sve su to bile mogućnosti gdje je to mogla pobrati, ali valjda joj je pao imunitet i zato joj se to dogodilo”, kaže otac.
Doktor Živković, jedini ortoped koji se ujedno bavi i protetikom u Hrvatskoj, i jedan od dvojice u Europi, odlučio joj je amputirati noge u koljenu.
“Kad bolest se razvija prodorno, dolazi do tog stanja da de facto nastaje gagrenozni procesi, da de facto, se širi na potkoljenice...s time da je to demakirano, to je naš kirurški termin, što znači dođe do jedne razine i onda stane, tako npr, to je bila vodilja, naravno i iskustvo i znanje da se primijeni na jednoj najprimjerenijoj razini”, govori primarijus ortoped Ognjen Živković.
Bila je to jedina šansa da se Aniti spasi život. Dok je bila u induciranoj komi, tata je sa strepnjom slušao o onome što ih čeka.
“Najprije su mi rekli, bit će prsti na nogama, pa su mi rekli bit će stopala, pa bit će potkoljenica, pa svašta nešto... u početku je bilo ono, užas, uzas, ali kad vidite da to vrijeme prolazi, sam užas je još gore od toga”, kaže otac.
Na kraju su odlučili Aniti odstraniti obje noge u koljenu, a vijest joj je, kad se probudila iz kome morao priopćiti tata.
“Ja sam rekao gledaj... da se lažemo... nisam suze pustio pred njom. Uglavnom reko sam joj, noge ti sijeku, bit će dobro, budemo to savladali, i drugima se to dogodilo, pa žive”, kaže otac.
“Onda mi je to tata rekao, i onda kad su rekli kak je moglo bit, a prihvatila sam.”, kaže Anita.
Bilo je to krajem ožujka, a već u travnju, Anita je proslavila svoj 16. rođendan.
“Došli su svi doma, moji prijatelji, puna kuća nas je bila, meni je to bio šok, tolko ljudi, na jednom mjestu bit, kad sam izašla iz bolnice dva tri mjeseca nisam uopće izlazila van, onda kad su svi došli.. taj dan sam bila presretna, toliko sam ja bila sretna. Mislim, bilo je malo čudno bez nogu... ali...dobro je prošlo”, kazala je Anita.
Među prijateljima je bila i Lucija, Anitina prijateljica iz pelena - kako obje kažu. Zajedno su prebrodile sve, pa tako i ovo.
“Mene mama nazvala u školu, i ja sam bila gotova, ja sam se počela plakati i otišla iz škole, i bila sam u komi baš u komi...”, prisjeća se Anitina prijateljica Lucija Novosel.
Da unatoč svemu smisao za humor nije izgubila, mogu potvrditi i svi njeni školski prijatelji, iz drugog razreda Tehničke škole Nikola Tesla u Zagrebu.
Ondje je nerijetko dočekaju kolege pred liftom, koji su i sami počeli primijećivati da škola nije baš posve prilagođena kolicima. Prepreke svladava uz pomoć prijatelja, a oni o njoj govore - samo najbolje.
“Ona je oduvijek bila vedra i još je uvijek takva, nije nikad promijenila to svoje ponašanje, zadržala ga je..”, kaže Anitin školski prijatelj Karlo.
Prvi susret sa školskim kolegama nakon bolesti, bio je emotivan i za njih i za Anitu.
“Ona je bila sretna što je ona uspjela sve to izgurat i bila je presretna kad nas je vidjela.”, rekla je Anitina prijateljica Ivana Božićek.
Anita se među prijateljima, kaže, najbolje i osjeća.
“Tu su prijatelji, puno je vedrija atmosfera i sve je bolje, puno se bolje tu osjećam”, kaže Anita.
No, neke su joj prepreke još nepremostive. Tragovi bolesti još su vidljivi na prstima i noktima, što joj jako otežava pisanje. Iako joj pomažu i profesori i kolege, Aniti bi zapravo u svim tim situacijama trebao pomagati asistent u nastavi, na kojeg ima pravo.
“A rekli su da će doć, sad kada…”, kaže Anita o tome što su joj rekli o asistentu u nastavi.
No gotovo potpuno samostalna, Anita bi mogla biti da ima tzv. C-legs proteze, umjetne noge s mikroprocesorom, koje bi joj omogućile da primjerice - ne mora u kolicima obavljati nuždu i jutarnje tuširanje.
“Ona de facto s kolicima se može istuširat. Ta su koljena s time zaštićena. Naravno ona može hodati nizbrdo, uzbrdo, znači na svim nivoima po kojima se ljudi kreću, bez razmišljanja da mora sada stat, pazit, bez, naravno da hoda bez štaka, znači u slobodnom prostoru, i obadva koljena su tako uštimana, to su ti kompjuteri, da ona de facto hoda sa slobodnim, znači i jedno i drugo koljeno, s time, da ako se osjeti, da je ona recimo na primjer, propala, da nije vidjela, to koljeno monetalno, u tome je poanta tog c-lega, ono reagira, da nogu zaštiti ko da je vlastita noga”, kaže doktor Ognjen Živković.
No, one koštaju previše, 560 tisuća kuna, pa je za Anitu, Maksimirska HVIDRA, u kojoj su ratni drugovi njezina oca, također vojnog invalida - organizirali humanitarnu akciju.
“Prvo smo išli obratiti se svim državnim i javnim tvrtkama... Evo ovih dana su jedino Hrvatske ceste se odazvale, uplatile su zadovoljavajući iznos većina tvrtki nam nije uopće odgovorila. Onda u drugoj fazi smo pisali ministarstvima, gradonačelnicima velikih gradova, onda katoličkoj crkvi, ovih dana čekamo odgovor da vidimo oće li se oni odazvati takvoj akciji, najviše uplata imamo od običnih, malih ljudi kojima se ovim putem zahvaljujem”, kaže Ante Čarapović, predsjednik HVIDRA-e Maksimir.
“Za sada ni, ni, nije bio veliki odaziv, i evo koristim ovu priliku da pozovem naše srodne udruge proizišle iz Domovinskog rata da se priključe ovoj humanitarnoj akciji, jer to je i naša moralna obveza da pomognemo našem.. jer to se na kraju može svima nama dogoditi”, kaže Srećko Herceg, HVIDRA-a Maksimir na upit kako su se odazvale udruge proizašle iz Domovinskog rata.
Humanitarna akcija traje do kraja prosinca, a dosad je prikupljeno oko 130 tisuća kuna. Dok se nadaju pomoći, Markuševi pokušavaju živjeti što sličnije životu kojeg su imali prije Anitine bolesti.
“Došli smo do uspjeha, ajmo tako reć, ona hoda, sad se borimo da hoda kvalitenije, samostalnije, da joj bude lakše u životu”, kaže otac Željko Markuš.
Detalje akcije HODAJ za nabavku Anitinih proteza, kao i broj računa možete naći na facebook stranici Potrage, ali i na stranicama maksimirske HVIDRA-e, a svi koji žele pomoći mogu nazvati 060 9015 i donirati 6 kuna i 25 lipa. Ili možete uplatiti koliko možete na ŽR: HR0224080021500006643 - Za humanitarnu akciju "HODAJ".
Anita osmijeh nije izgubila, kao ni vjeru da će u sljedeću godinu ući puno samostalnija i da će ponovno hodati.
