U lipnju će biti godinu dana otkako su Nataša i Andrea ostale bez svog supruga i oca Danijela. Vitalni 55-ogodišnjak umro je dva tjedna nakon što je uganuo gležanj, a ni dan danas njegovoj obitelji nitko nije objasnio kako je to moguće.
Nakon mjeseci dopisivanja s bolnicom i Hrvatskom liječničkom komorom, sve što su dobile je uputa da se obrate sudu. A majka i kći još se ne žele upuštati u tu bitku jer misle da se ne mogu boriti protiv sustava. Našoj reporterki su ispričale kako žele upozoriti druge da im se ne dogodi ono što i njima.
Jedanaest mjeseci je prošlo od smrti njihova oca i supruga Danijela, no Andrea i Nataša još i danas pokušavaju doznati istinu - što se točno dogodilo tog 25. lipnja, prošle godine.
“Ne želim upirati prstom ni u jednog liječnika, ni u drugog, ni u jednu instituciju. Ja samo želim znati što se dogodilo, ukoliko je bio negdje bilo koji propust neke vrste da se ne bi dogodio nekom drugom”, kazala je Nataša Bošković, Danijelova supruga.
Danijel Bošković uganuo je gležanj žureći na poslovni sastanak i dva tjedna nakon toga zdrav, vitalan 55-godišnjak je umro. Posljednji njegovi trenuci ničim nisu upućivali da se smrt možda mogla i izbjeći.
“Probudio me negdje oko sedam sati, rekao je da ga guši u prsima, kako je bilo vruće ja sam rekla da sam i ja sam znojna, jedva sam zaspala, okrenem se i vidim on je bio blijed ko krpa, i sav preznojen, ja kažem zvat ću hitnu, a on da ne zovem da je dobrp. Otišla sam po telefon I zatim sam čula udarac. Nazvala sam hitnu, a kada su došli on je već tada bio bez svijesti, reanimirali su ga 40 minuta, i nije mu bilo spasa. Umro je…”, ispričala je Nataša.
“Mislim da je promijenio boju lica u spektru duginih boja, ja sam otišla kada je bio žut, mama je rekla da je završio plav… Svaki dan me razdire, svaki dan se sjetim toga, svaki dan kad se mama izdere ili na mene ili na psa, poprimi tu frekvanciju koju je imala to jutro kada je urlala njegovo ime…”, rekla je Andrea Bošković, Danijelova kći.
Iako ni Nataša ni Andrea to nisu tražile, naložena je obdukcija - obavezna, kako im je objašnjeno, kod smrti u kući pod nerazjašnjenim okolnostima. Uzrok se doznao vrlo brzo.
“On je rekao da je to bila masivna plućna embolija, da on nikad u životu nije vidio toliki tromb, koji se stvorio u toj nozi, koja je bila imobilizirana, otplovio je u pluća i da mu to jutro nije bilo spasa. Ali ga je sestra odmah pitala jel se to moglo spriječiti, on je rekao da je očito imao genetsku predispoziciju za to, on je odmah to pretpostavio, bez da je ikakvu povijest znao, pozadinu…”, kazala je Nataša.
Jer Danijelu su i roditelji i baka patili od sklonosti pretjeranom zgrušavanju krvi, no liječnik koji ga je u zagrebačkoj Klinici za traumatologiju primio - nikad nije pitao ni za osobnu ni za obiteljsku anamnezu. Isto je bilo i na kontroli tjedan dana poslije.
“Nitko ga ništa nije pitao, baš ništa. Ali su ga pitali, zašto je došao na praznik, to ih je zanimalo…”, rekla je Nataša.
Tada mu je skinuta longeta, iako je liječnik prije toga rekao da će je morati nositi 4-6 tjedana.
“Nakon nekoliko dana noga ga je počela jako boljeti, mislili smo što je sad. Rekao je da misli da mu nije ništa, vjerojatno je to normalno od ležanja, jer je noga bila imobilizirana. Rekla sam mu da ipak sutra pođe svojoj obiteljskoj liječnici. Međutim ona je njemu samo dala uputnicu za drugo mišljenje”, ispričala je Nataša.
No tu uputnicu Danijel nije ni stigao iskoristiti, jer je u međuvremenu umro. Potaknuta riječima profesora sa Zavoda za sudsku medicine, da se ta smrt mogla spriječiti, u Nataši se rodila sumnja da netko nije odradio svoj posao do kraja.
“I onda sam ja krenula gledat, šta su oni mogli napravili da se to spriječi”, kazala je Nataša.
Krenula je njena prepiska s bolnicom, Ministarstvom i liječničkom komorom - no ona traje i danas, a na sva svoja pitanja, kaže, dobiva samo općenite odgovore.
“Oni su meni odgovorili, s floskulom koju imaju valjda pripremljenu za sve prigode, sve je bilo po pravilima struke, u svjetskoj literaturi ne postoji nikakav konsenzus oko načina postupanja s takvim pacijentima…”, rekla je Nataša.
No u praksi, nije tako, priča Nataša koja je oko sebe imala još slučajeva s potpuno istom dijagnozom poput Danielove. Andrea je slomila nogu prije četiri godine, a na sprovodu nogu je uganula i Natašina prijateljica. Imala je istu dijagnozu, no terapija je uz longetu bila i antitrombotik poput aspirina ili andola. Zanimalo ju je zašto je njen suprug imao drukčiji tretman.
“Ako dva ili tri doktora u toj istoj klinici za slične slučajeve svojim pacijentima daju andol, a mom mužu se ne prepiše ništa, onda zahtjevam da mi neko objasni zašto… Zašto je ova doktorica dala, a druga ne. Kakav je to različiti način postupanja, moguće da taj andol ne bi njemu ništa pomogao, ali da su oni njemu dali taj andol mi ne bi sada ovdje sjedile. Ja bi rekla da su oni sve pokušali, i da je pretpostavka da je genetika ipak bila jača”, ispričala je Nataša.
Ovako, kaže, neće biti zadovoljna sve dok ne dobije odgovore na svoja pitanja.
“Za to vrijeme sam poslala nebrojeno puno požurnica, što ja, što Povjerenstvo za zaštitu prava pacijenata. 28.8. sam poslala zahtjev u HLK za stručno mišljenje, i očekivala sam njihov odgovor, znači šest mjeseci sam čekala na njihov odgovor i to tek nakon što sam se obratila pučkoj pravobraniteljici, koja je onda pritisnula Ministarstvo, pa ministarstvo njih.
Nakon toga je stigo odgovor. Rekli su da s obzirom da Hrvatsko ortopsko društvo prepoznaje jedino osobnu anamnezu na dubinsku vensku tromboemboliju, a koju vaš muž nije imao, iz toga možemo zaključiti da ne postoje nikakve indikacije za primjenu te tromboprofilakse kod njega. Iako ga za to nitko nije ni pitao”, kazala je Nataša.
Nataša je tražila pismeni odgovor bolnice - gdje piše da on nije imao tu osobnu anamnezu, no odgovorili su joj da se to vidi iz nalaza njegovog dijabetologa gdje u anamnezi stoji da nije ozbiljnije bolovao.
“Taj nalaz liječnici na traumatologiji nisu ni vidjeli. Ja sam taj nalaz priložila kad sam slala zahtjev za stručnim očitovanjem kao dokaz da je on bolovao od dijabetesa, što je isto rizičan faktor za mnogo bolesti, ali to ih isto nije zanimalo, nije ga nitko ni o tome pitao. Oni su meni odgovorili da se iz toga vidi da on nije ozbiljnije bolovao”, rekla je Nataša.
Upozorila ih je da to tada nisu mogli znati, no odgovor je bio da se sada može obratiti samo sudu, a slično je Povjerenstvo odgovorilo i nama.
“...Ističemo kako mišljenje Povjerenstva nije pravno obvezujuće te ukoliko gospođa Nataša Bošković nije zadovoljna ili sumnja u mišljenje, slobodna je sukladno zakonskim propisima, podnijeti zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka protiv liječnika pred Časnim sudom Komore, ili može podnijeti kaznenu prijavu protiv liječnika, ili pokrenuti građansku parnicu, te može angažirati (izvansudski) vještaka koji će joj izraditi nalaz i mišljenje.”
I odgovor iz bolnice bio je sličan onima koje Nataša već zna na pamet.
U Klinici za traumatologiju, odnosno u bolnici Sestara milosrdnice, kažu, odgovorili su da je sve bilo prema pravilima struke, te da kod liječenja donjih ekstremiteta koji nisu za operaciju, ne postoji nikakva opasnost nastanka venske tromboze ili tromboembolije.
Kakva je točno praksa pri saniranju takvih ozljeda - nismo mogli doznati ni od jednog od dvadesetak liječnika koje smo kontaktirali, a da je teško naći stručnjaka koji bi potvrdio da je možda došlo do propusta - potvrdili su nam i u Povjerenstvu za zaštitu prava pacijenata.
“Ja sam deset godina na svojoj funkciji i jedva da bi se sjetio dva slučaja u kojima je HLK potvrdila bilo stručnu pogrešku bilo etički propust”, kazao je Damir Jukica, predsjednik Povjerenstva za zaštitu prava pacijenata Grada Zagreba.
Čest je slučaj kaže Damir Jukica, da struka tvrdi kako je pacijent taj koji bi trebao liječniku napomenuti sve što smatra važnim iz obiteljske anamneze.
“Ali imam razumijevanja i za situacije kad se oni nađu kod doktora ili netko njihov, teško je očekivat da oni sad nastupaju kao u nekoj nirvani, potpuno smireni, tako da se i od liječnika očekuje… Ne može on bit potpuno pasivan i reći meni nitko ništa nije rekao, moje odgovornosti nema, uvijek je to jedan uzajamni odnos”, rekao je Jukica.
“Mi smo oboje inženjeri, i nikada nismo doveli u vezu, tu njegovu bolest, mi nismo znali da je to nasljedno. Sada sam puno pametnija nakon toga i Andrea se odmah nakon toga išla testirati i da, ima i ona tih genetskih predispozicija”, rekla je Nataša.
Baš zbog toga, kad je išla na dalek put avionom, liječnica joj je preventivno propisala antitrombotik, no ona je bila ta koja je zatražila testiranje. Kao studentici farmacije, kaže neće joj biti teško u kritičnoj situaciji napomenuti liječniku što treba, no kaže, nisu svi pacijenti u Hrvatskoj jednako potkovani u medicini.
“Ne brinem se jer mislim da bi znala reći doktoru potrebne informacije, ali žalosno je što su to oni očekivali i od mog tate koji je građevinski inženjer”, kazala je Andrea.
Zbog svega što joj se dogodilo zadnjih 11 mjeseci, Nataša sumnja da joj se istina, da je netko u sustavu zakazao, pokušava sakriti.
“Ja mislim da se to zataškava, jer kažem ako ja od milijun pokušaja milijun puta dobijem ili jednu ili drugi ili obje rečenice, sve je bilo po pravilima struke i prema svjetskim smjernicama... Nemam ja tu što očekivat više…”, rekla je Nataša.
“Njemu nije prepoznata venska tromboza, a mogla je biti prepoznata. Jedan gospodin je rekao zaključnu rečenicu tako mu je ‘grah pao’. To je zapravo najbliže objašnjenju što smo mi dobili - takva mu je sudbina. Mi ne učimo iz patofiziologije, nismo sudbinu spominjali kao molekularni predložak za ničiju bolest tako da ne znam o čemu pričamo…”, rekla je Andrea Bošković, Danijelova kći.
“Ja ih lijepo molim, mislim za mog muža je već kasno, njemu više ništa ne može vratit, ali nemojte se tako ponašat prema pacijentima i njihovim obiteljima. Jer ne zaboravite da ste vi tu zbog pacijenata, a ne pacijenti zbog vas”, kazala je Nataša.
Nataša i Andrea su možda zbog liječničke pogreške, a možda doista zbog "sudbine" nenadano izgubile muža i oca. No o tužbi tek razmišljaju jer ne vjeruju u sustav.
Ipak, utjeha im je, kažu, ako svojim primjerom pokažu da liječnicima ne treba uvijek slijepo vjerovati, jer da nisu, ne bi danas morale objašnjavati svima kako je njihov suprug i otac umro nakon običnog uganuća gležnja.
>>> Sve priče iz Potrage možete pratiti i na njihovoj službenoj Facebook stranici Potraga.
