Manje ih je nego što je onih koji bi ih željeli, a svejedno godinama čekaju u domovima za nezbrinutu djecu. Iako je više od 700 posvojitelja, isto toliko djece zakinuto je za ono što može pružiti samo obitelj.
I umjesto da se loše brojke smanjuju one su sve gore, lani je iz najvećeg doma za nezbrinutu djecu Nazorove u Zagrebu usvojeno jedno jedino dijete. Zato smo pitali one koji znaju zašto ni jedno dijete ne treba biti na čekanju.
Obitelj Hoblaj čine mama, tata, i petero usvojene i četvero udomljene djece.
“Moj sin Neno je usvojen s pet godina, moja kćerka Barbara je usvojena s dva tjedna, moja usvojena kćer Ivana sa dvije godine, sa svojim sinom, odnosno mojim unukom Jojilom. I jos nam nedostaju Elizabeta i Nikolina koje sada rade i još četvero udomljene djece koja su sad u školi”, kazala je Marina Hoblaj, Mursko Središće.
Marina i Vlado nikada nisu imali svoju biološku djecu, no zahvaljujući mogućnosti da usvoje i udome danas imaju ogromnu veselu obitelj.
“Za usvajanje je više bio suprug inicijator, ja sam samo htjela biti mama, i nikada nisam ni zamišljala biti mama na ovaj način. No, par godina nakon braka, dobili smo Barbaru, malu, lijepu, zdravu, i sa godinu dana smo shvatili da ako ništa ne budemo poduzeli, da je moguće da bude malo razmaženo “derište”, jer sve se vrtilo oko nje, onda smo odlučiti posvojiti Ivanu”, rekla je Marina.
Ivana, sada i sama majka kaže da joj je ova, njezina obitelj u potpunosti promijenila život.
“Bilo je brda i dolina, bilo je teško, pogotovo kad si tinejdžer i onda odrasteš i shvatiš da roditelji nisu protiv tebe nego za tebe”, rekla je Ivana Hoblaj.
“Oni nisu tu da bi mi ispunili sebe, više je važno da mi budemo ono što oni trebaju, otac, majka, obitelj, tako nekako gledamo na to. I ne gledamo previše romantično, ljudi koji možda nemaju iskustva gledaju nekako bajkovito na sve to. To je realan život koji je zbog toga upravo lijep”, ispričao je Vlado Hoblaj.
Vesna i njezin suprug dječji plač u svojoj kući odavno nisu čuli. Njegova kćer Lana iz prvog braka sada je odrasla, a Vesna je proživjela dvije neuspjele trudnoće.
“Došli smo do nekog maksimuma u životu, kad smatramo da ne bismo ostatak svog života trebali provesti samo na ljetovanjima, u bezveznim stvarima koje te vode prema kraju života, ne smatram da je sad to vrijeme i zato smo odlučili da svoje slobodno vrijeme, svoj novac, svoju želju da putujemo, iskoristimo u veću obitelj, evo, to je bio neki razlog”, kazala je Vesna Krznarić.
Zahtjev su predali prije tri godine i od tada čekaju dijete.
“Idete na razgovor kod psihologa koji daje procjenu, onda socijalna radnica daje svoju procjenu, onda oni dolaze u kuću vidjeti kako je na terenu, plus morate izvaditi sve svoje dokumente, kolika vam je zarada, što posjedujete itd. I onda je sve to prošlo, došlo je vrijeme kad sam samo pisala. Željko je donosio koverte u kojima je pisalo, hvala vam, ali eto, nemamo djece”, rekla je Vesna.
Vesna ima 56 godina, a njezin suprug 71. Dano joj je do znanja da je u dobi za baku, a ne za majku. Ipak, Obiteljski zakon gornju granicu za posvojitelje ne propisuje.
“Da, možemo posvojiti dijete, ali dijete može biti od šest do deset godina, zato jer moj suprug ima 71. On je aktivan, od jutra je na nogama i živahniji od mnogih možda od 40, no socijalne radnice to ne vide u spisu koji dobiju od nas”, kazala je Vesna.
Iako su naposljetku dobili odgovor da mogu posvojiti, od djeteta ni traga ni glasa.
“Imam hrpu pisama, svakih mjesec i pol, sam pisala Centrima za socijalni rad u cijeloj Hrvatskoj. (Nitko vam se nije javljao?) Je, ali eto odgovor je uvijek isti - nemamo djece za posvojenje. Zatim su neki još rekli, ne trebate se više javljati, imamo vas u evidenciji”, rekla je Vesna.
Vesna je nepovjerljiva prema takvim odgovorima, a ima i razloga. Prema podacima dječje pravobraniteljice u 2017. godini se sveukupno u ustanovama za skrb o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi nalazilo 756 djece, od toga je bilo 120 djece mlađe od sedam godina.
“Obiteljski zakon regulira postupak posvajanja i stari i novi i ovaj koji je u planu i imaju na dobar način regulirano posvojenje djece, međutim provedba tih posvojenja odnosno pokretanje postupaka protiv bioloških roditelja, za djecu koja bi mogla ići na posvojenje kasne, kasni i pokretanje tih postupaka od strane centara za socijalnu skrb i kasnije kad dođu na sud i sustav pravosuđa je zagušen i kasni”, kazala je Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica Dječjeg doma Zagreb.
U tom kolopletu kašnjenja dogodilo se da je u protekloj godini iz jednog dječjeg doma posvojeno tek jedno dijete, što je protivno svim dobrim praksama.
“Za to vrijeme djeca borave u institucijama, a ne bi trebla dulje od šest mjeseci, u najgorem slučaju godinu dana, i to govorim o najmanjoj djeci do sedam godina, ili u boljem slučaju u nekoj boljoj udomiteljskoj obitelji, međutim ni tih nemamo dovoljno, zapravo velik je broj djece kojima bismo morali pomoći, a zapravo nismo u stanju kao sustav”, rekla je Jasna Ćurković Kelava.
Prema sadašnjem stanju kritična je i Vesna, i ona problem vidi u sustavu i lošoj provedbi zakona.
“Prvo, Sabor koji bi možda trebao, netko će reći, donijeti rigoroznu mjeru, po kojoj bi se dao zakonski rok, ako majka ili otac ne mogu u dvije godine, tri godine nabaviti podstanarski stan, nabaviti bilo koji posao, pa makar i vani da Centar za socijalni rad vidi da su se oni potrudili i da ima nade da im se vrati dijete, jer ako za tri godine nije uspjela, neće ni za deset”, kazala je Vesna Krznarić.
Vesna kaže, itekako dobro poznaje problematiku, priča iz vlastitog iskustva. Kao mala ostala je bez oba roditelja, pa je i sama odrasla u Dječjem domu u Petrinji.
“Bila sam jedna među rijetkima koja stvarno nije imala nikoga, sve praznike i sve slobodne dane sam provodila u Domu, u onoj velikoj zgradurini u kojoj obitavaju 60-ak djevojčica i dječaka, a najednom ostane nas deset”, ispričala je Vesna.
Zahvaljujući velikom srcu tate i mame koji su je odnijeli kući iz velike zgrade, danas 27-godišnja Barabara je izbjegla takvu sudbinu.
“Ja sam od malena znala da sam usvojena od trenutka kad smo znale za sebe, mogu za Ivanu i sebe pričati jer smo odrasle skupa, to nije bila tajna za nas, uvijek je to bila informacija prilagođena starosti, prilagođena godinama. Rodila vas je jedna druga teta, ali mi smo vam mama i tata, mi smo vas usvojili. I danas kad nas pitaju kako vi zovete Marinu i Vladu, pa mama i tata, mi ne znamo za drugo i to je naša životna priča”, kazala je Barbara Hamp, Mursko Središće.
Priča u kojoj je Barbara sretno odrasla, postala učiteljica, udala se i sada čeka svoje drugo dijete. U svojoj brojnoj obitelji naučila je što je život.
“Moj je zadatak bio, pomalo voditi brigu o svemu, dok su drugi imali neke ciljane stvari, recimo Neno je bio za rutinske poslove, on bi svaki dan usisavao i to je bio njegov posao”, rekla je Barbara.
Nenad i Ivana su tzv. teško posvojiva djeca. Oboje s medicinskim dijagnozama. Takva djeca najduže čekaju na posvajanje. Marina i Vlado odlučili su da među djecom neće raditi razlike.
“Ja sam si sve posložila, želim biti mama i hoću vidjeti dio sebe u djetetu, i kad sam si to posložila, bilo je u redu. Nitko mi nikad nije mogao garantirati da cu roditi zdravo dijete, mi smo se svi skupa dogovarali, i odlučili kad nazovemo i pitamo imaju li dijete za nas bez obzira kakvo je ono je naše. Znači mi smo dijete prihvatili već prije nego smo ga vidjeli”, rekla je Marina.
No, brojke kažu da rijetki razmišljaju poput Vlade i Marine.
“Mi imamo dakle, u registru posvajatelja preko 1200 obitelji ili pojedinaca koji su potencijalni posvajatelji, a s druge strane imamo preko 400-450 djece u registru posvojive djece, koja jesu praktički pravno čista za posvajanje, ali to su djeca koja se gotovo sva vode kao teško posvojiva djeca, djeca koja sa sobom nose mnogo problema”, kazala je Jasna Ćurković Kelava.
Kroz obiteljsku kuću Hoblajevih prošlo je sedmero udomljene djece. Posljednji odlazak djevojčice na usvajanje ostavio je trag na svima. Elizabeti, koju je ova obitelj usvojila zajedno s njezinom biološkom sestrom Nikolinom, to je posebno teško palo.
“Od kad smo tu, nismo radili razlike, između nikoga, svi su mi oni obitelj i volim ih”, rekla je Elizabeta Hoblaj.
“To je obitelj, ljubav, poštivanje, međusobna povezanost, najviše ljubav. Najvažnija je ljubav na svim razinama, roditelji djeca, djeca među sobom, djeca prema roditeljima, a najvažnije roditelji među sobom”, rekla je Barbara Ham.
“Bilo kakva obitelj, pa čak smo i majka, bolje je nego velike ustanove u kojima odgajateljice i da imaju najveće srce, one ne stižu sve njihove glavice podragati, a kamoli da znaju što se u tim glavicama događa”, kazala je Vesna Krznarić.
Vesna se iz vlastitog iskustva odvažila na posvajanje, Marina svojim iskustvom pomaže onima koji žele posvojiti ili udomiti. Svi imaju zajedničku prepreku - neprilagođen sustav.
Prema podacima Udruge Adopta u protekloj godini u Hrvatskoj je obitelj konačno našlo 78-ero djece. Ipak, veliki broj njih, nažalost, dočeka punoljetnost u sustavu.
>>> Sve priče iz Potrage možete pratiti i na njihovoj službenoj Facebook stranici Potraga.
