Kad je počeo rat, Ivica je s obitelj pobjegao iz Dervente u Zagreb. Kad se vratio, sve je pronašao uništeno i spaljeno. Kuću i veliku farmu pilića.
Rečeno mu je da je obnova kuće preduvjet za obnovu farme, no četiri godine nitko ništa nije napravio pa je kuću obnovio sam. Bio je uvjeren da će mu država pomoći da ponovno pokrene posao. Obilazio je Hrvatsku i cijelu BiH, i Federaciju, i Republiku Srpsku, svaki put iznova plaćao projekte i planove, no 18 godina kasnije, nije se dogodilo ama baš ništa.
Da su Hrvati u tom dijelu Bosanske Posavine potpuno zaboravljeni, svjedoče i ostali koji su se vratili. U selima u kojima su nekad živjele stotine ljudi, danas samo poneki umirovljenik. Kuće su razrušene, naselja opustošena, a kad čuju priče poput ove Ivičine, i onima koji su se htjeli vratiti entuzijazam splasne.
"Mnogi su dolje napravili kuće, napravili uvjete za život, no povratak tamo nije jednostavan. Nije suradnja sa svim institucijama, s vlašću u Republici Srpskoj onakva kakva bi mogla i trebala biti. Naravno da tu ima opstrukcije i svega drugoga, pogotovo kod ljudi koji se tamo vide u smislu povratka i bilo čega drugoga", kaže Zvonko Milas državni tajnik Ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.
Fra Mirko Filipović, župnik Župe sv. Franje u Žeravcu, smatra da je s vremenom sve manje interesa da se pomogne onoj maloj skupini ljudi koja još ima interesa, koja još hoće, a kamoli za neke velike pothvate da se vrati 100.000 ljudi koji su prešli Savu.
Sa 150.000 na 25.000 Hrvata
Ovo je sažetak stvarne priče o povratku Hrvata u dio Bosanske Posavine koji se danas nalazi u sastavu entiteta Republike Srpske. Radi se o dvije trećine geografskog dijela regije, a trećina je u sastavu Federacije Bosne i Hercegovine. Na tom cijelom području prije ratnih zbivanja živjelo je više od 150.000 Hrvata i činili su većinu. Danas, prema popisu stanovništva iz 2013., na cijelom području Republike Srpske živi tek nešto više od 25.000 Hrvata. U Općini Derventa - koja je tema naše priče - prije rata živjelo je njih malo više od 22.000, a prema zadnjem popisu sad ih je gotovo deset puta manje - tek 2500. Stvaran broj onih koji žive ovdje manji je od tisuću. Jedan od njih je Ivica Sedlovski iz Pjevalovca koji se već dva desetljeća bori kako bi mu vlasti obnovile razrušenu halu za proizvodnju pilića.
Kada se 1998. godine odlučio za povratak, rečeno mu je da prvo mora obnoviti kuću da bi stekao pravo na obnovu gospodarskih zgrada, odnosno hale za proizvodnju pilića koja je prije rata hranila njegovu cijelu obitelj. Kako četiri godine nije niti počela obnova, godine 2002. odlučio je obnoviti kuću vlastitim sredstvima.
"Ja i sin smo ljeto proveli ovdje i mi smo obnovili kuću, nadajući se da će se obnoviti i hala. Da sam znao da se neće obnoviti, nikada ne bih obnovio ni ovaj prvi dio", kaže nam Ivica.
Uz trošak obnove kuće, puno je novca otišlo na dvadesetogodišnji obilazak institucija od Sarajeva, Banje Luke, Zagreba. Ni sam ne zna koliko je puta morao ponovno pribavljati raznu dokumentaciju kako bi aplicirao na programe obnove.
"Najmanje deset puta radio sam poslovni plan. Svaki put sve ponovno i svaki put moraš dati sto eura onom građevinskom inženjeru koji mora napraviti skicu, sve kako treba raditi. I uvijek iz početka, i uvijek uzalud. Ništa.", žali se Ivica.
Danas je više očajan nego ljut. Nakon stotinjak odbijenica od
bosanskohercegovačkih, entitetskih, hrvatskih, međunarodnih
institucija i udruga, našao se pred zidom koji ne može, kako
kaže, niti preskočiti, niti zaobići. Svi mu govore da oni nisu
nadležni za njegov slučaj.
"Netko bi trebao obnoviti, nadoknaditi nam štetu. Ne znam, ne
znam kome smeta povratak Hrvata u Bosansku Posavinu jer nama
nitko ni iz Hrvatske neće pomoći. Iako se hvale da pomažu tamo i
vamo. Ništa od toga!", rekao je Ivica Sedlovski.
"Četiri sela, četiri obitelji. U svakom selu po jedna baka i jedan did"
Pozdravio sam se s Ivicom i krenuo u Derventu. U Hrvatskom domu koji je obnovljen novcem Vlade Republike Hrvatske čekali su me franjevac Mirko Filipović i gospođa Kata Sirovina. On je župnik u Župi Žeravac, a ona zajedno sa suprugom povratnica u selo Begulci. Zajedno su aktivni u povratničkoj udruzi Feniks. Župnik Filipović podijelio je s nama svoje gledište na slab povratak Hrvata u Derventu.
"Politika je bila takva da ti nije nudila ništa od onoga što si prije rata imao, već sve sasvim drukčije. Počevši od naziva ulica, sve je bilo drugačije. Ti se ustvari ne vraćaš u ono staro, već u nešto sasvim novo. A nešto sasvim novo tamo u Europi je puno bolje nego ovo ovdje. A ako se već mora nešto novo, onda se ide na bolje. To je neka logika", rekao je fra Mirko Filipović.
Kata Sirovina sa suprugom Franjom vratila se u Begulce kraj Dervente prije deset godina. Ona je vidjela ono "drukčije ali bolje", kako je to rekao fra Filipović. Progonstvo je provela u Njemačkoj. No zov zavičaja bio je jači. Ona i suprug spakirali su stvari, djecu ostavili u Berlinu, vlastitim novcem obnovili kuću i vratili se. Opisala nam je kakav je stvarno povratak Hrvata u dio Posavine u Republici Srpskoj.
"Četiri sela, četiri obitelji. U svakom selu po jedna baka i jedan did. A to su Raščići, Kalačka, Bijelo Brdo i ja i moj suprug u Begulcima", priča Kata.
Danas njih dvoje, a prije rata u selu je živjelo čak 410 Hrvata i činili su većinu. Slično je bilo i u ostalim naseljima koja nam je Kata nabrojila. Doznajemo da zadnjih godina nema međuetničkih trzavica.
"Mi sada ovdje nismo nikakav problem. Jedna zajednica od 22.000 Hrvata u općini od 35.000 stanovnika bila je problem. A sada zajednica ni od tisuću ljudi nije problem. Mi ovdje nismo nikakav faktor niti kome smetamo. Zdravo, zdravo, pozdravimo se i svatko svojim putem. Jednostavno nije ni potrebna nikakva opstrukcija", kaže fra Mirko.
"Mi smo ovdje baš napušteni od svega i svih. Izolirani", požalila se Kata te dodala da ima osjećaj da je drugdje malo bolje: "Recimo Hercegovina, prvo ću spomenuti Hercegovinu, pa srednja Bosna. Da li je što je nas tako mali broj, ne znam. Stvarno ne znam".
Malobrojni Hrvati smatraju da je njihova nesreća počela 1992. kada se odustalo od obrane Dervente i Bosanskog Broda. Smatraju da je tako dogovoreno između pokojnih predsjednika Tuđmana i Miloševića, a sve je zacementirano Daytonskim sporazumom koji nije loše napisan, no napisano nije provedeno u djelo.
"Ne samo da pola toga što je napisano tamo nije provedeno, nije provedena ni jedna mala količina toga. Jer da je provedeno sve što u sporazumu piše, pa mi bi danas bili Njemačka, a ne bismo bili u ovakvoj situaciji kakvoj jesmo", mišljenja je fra Filipović.
"Povratak je slab jer je kasno počeo"
Oprostio sam se od sugovornika i po odgovore pošao u Banju Luku. U Vladu Republike Srpske, odnosno Državno tajništvo za raseljene osobe. Dočekao me je zamjenik tajnika, Hrvat iz Kotor Varoša Dragan Juričević koji nas je pokušao uvjeriti da se vlasti Republike Srpske dobro brinu o Hrvatima.
"Sad projekt koji provodimo na području RS, 218 kuća iz regionalnog stambenog programa, to je ta donatorska konferencija koja je bila. Znači 218 kuća za Hrvate. To je opet Posavina, Kotor Varoš, Teslić. U Derventi 32 objekta. Znači, radi se!", kaže Juričević.
Hrvati su u Derventi vlasnici 47 posto katastarske općine. Prema riječima Dragana Juričevića, više ne žele prodavati svoju zemlju i kuće. Slaže se da je povratak slab, a smatra da je tako jer je kasno počeo. I on je u progonstvu bio više od deset godina. Hvali suradnju s vlastima u Zagrebu i ističe koliko je Hrvatska uložila u Derventu.
"U zadnjih osam godina 35 milijuna kuna uloženo je u Općinu Derventa u raznim projektima. U infrastrukturne projekte, projekte izgradnje kuća, pomoć vjerskim zajednicama, direktnu pomoć ljudima za održiv povratak", rekao je.
Čini se da je stanje kroz naočale političara puno ružičastije nego kroz naočale na očima običnih ljudi, povratnika. Pitao sam ga i za slučaj Ivice Sedlovskog s početka priče.
"Molim vas da, ako imate podatke od tog gospodina, rado ću ih uzeti, kontaktirat ću ga. Mi ćemo ove godine opet imati natječaj i ja sam siguran da takve osobe koje hoće nešto raditi, da će dobiti određena sredstva. To je ono što sam rekao: da nije dovoljno obnoviti kuću, i za što se zauzimamo ovdje u Vladi RS-a, da ta sredstva koja se odobre za povratak, da većim dijelom idu ljudima za opstanak", obećao je Juričević.
Naš Ivica Sedlovski više je puta tražio pomoć te iste Vlade čiji je jedan kotačić i Juričević. I uvijek je bio odbijen. Juričević je na ovom poslu tek 10 mjeseci. U razgovoru s nama pokazao je veliku volju za pomoć povratnicima. Za sada mu vjerujemo, unatoč tome što se do emitiranja ove priče nije, premda je obećao, javio Ivici. Na povratku iz Banje Luke obećao sam posjetiti Katu i Franju na njihovu imanju u Begulcima.
Sunce je bilo na zalasku pa smo se požurili vidjeti Franjine košnice. Od prodaje meda i ovčarstva on i supruga bez mirovine proživljavaju povratničke dane. Obrađuju i dio svoje zemlje. Proizvode hranu za stoku i dio za prodaju.
"Nema se kome prodati. Skupo je za obradu i ne možemo se pokriti. Što se tiče zemlje, zemlja je jako plodna. Imamo tu naše ade, ali uzalud", rekao je Franjo kimajući glavom.
Novi tračak nade
Obišli smo imanje pa se zaputili u Zagreb. Sljedeći dan otišao sam u Vladin ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Na čelu Ureda je Zvonko Milas. Svjestan je svih problema. Vjeruje da je prometna povezanost, a u koju se ulaže s obje strane granice, jedan od ključeva za poboljšanje života Hrvata u Republici Srpskoj i njihov održiv ostanak.
"Vjerujem da će to pridonijeti i procesu prekogranične suradnje koji je u ovom dijelu Posavine, Orašju i Domaljevcu puno izraženiji, a vjerujem da ćemo ga na taj način ostvariti i ovdje. Da ćemo pokrenuti i druge procese koji će pridonijeti da se danas-sutra tamo pojavi neka hrvatska tvrtka, što ja znam Pevec, Fortenova, Podravka, Kraš. No treba ljudima ponuditi što bolju povezanost, što bolju komunikaciju, a onda će doći i druge stvari", napominje Milas.
Gospodinu Ivici dali smo novi tračak nade. Povratka već godinama nema, svjedoči se novom odlasku - mladih u zapadnoeuropske zemlje ili Hrvatsku, a starijih - na drugi svijet. U posavskim selima i gradovima u kojima su Hrvati prije rata činili većinu, danas samo ruševine, šikara i poneka obnovljena kuća u kojoj - nitko ne živi. Ovaj dio Posavine koji se nalazi u Republici Srpskoj čini se da je za Hrvate zauvijek izgubljen. No živjet će na fotografijama i u srcima ovoga ponosnog i vrijednog naroda, gdje god se oni danas nalazili.
