Svećenik jedne osječke župe, Ivica Rebić, s tada 76-godišnjim Krešimirom Jezildžićem 2018. je potpisao ugovor o doživotnom uzdržavanju. Nepune dvije godine poslije, Krešimir je preminuo, a župnik Ivica se, istog dana kad je izdan smrtni list, upisao na imovinu.
Da će ostati bez svega, pokojnikov sin Zvonimir shvatio je tek kad je svećenik u stan njegova oca stigao s policijom. Tužio ga je tvrdeći da se o njegovu ocu nije brinuo, a svećenik uzvraća optužbama. Što se dogodilo te smiju li uopće svećenici potpisivati takve ugovore i pod kojim uvjetima?
"Želim ovu kuću jer to je kuća moje obitelji, to je moja obiteljska kuća", poručio nam je Krešimirev sin Zvonimir Jezildžić.
Da jedan od sudionika ove priče nije svećenik, bio bi ovo običan, još jedan od tisuću neugodnih, ali od javnosti skrivenih sporova u kojima se u građanskoj parnici članovi obitelji bore oko nasljedstva. Bio bi to samo jedan od oko 6300 ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju koji su u Hrvatskoj potpisani 2018., iste godine kada su pokojnik i svećenik potpisali sličan dokument.
"Ja razumijem da su ljudi gramzivi, ali nije mi jasno da čovjek može sjesti na obiteljsku grobnicu", rekao je Zvonimir.
Nije izrazio ni saučešće
Krešimir je preminuo u siječnju ove godine. Zvonimirovi roditelji razveli su se kada je imao sedam godina, živio je u mladosti s majkom, a odnos s ocem opisuje ovako: "Bio je kompliciran, imali smo specifičan odnos".
Svećenik Ivica Rebić, nekadašnji ravnatelj osječkog Caritasa i sada župnik u Josipovcu i Krešimir potpisuju prije dvije godine Ugovor o doživotnom uzdržavanju. Bilo je to nakon što je Krešimiru umrla druga supruga, svećenikova teta. Velečasni i pokojni Krešimir bili su obiteljski vezani.
"Ja sam ušao u stan s ključem i kad sam ušao, vidio sam da su vrata razvaljivanja", rekao je Zvonimir.
Istoga dana kada je sklopio ugovor, velečasni Rebić stavlja zabilježbu na njegovu nekretninu. Nije se uknjižio jer je u ugovoru pisalo kako to može učiniti tek nakon smrti Krešimira Jezildžića.
Svećenik se gruntovno uknjižio kao novi vlasnik nekretnine 15. siječnja ove godine, čim je izdan smrtni list. Zvonimir kaže da za Ugovor o doživotnom uzdržavanju nije znao.
"Ma kakvi, došao je s policijom, rekao mi je 'to je moje, nemoj da ti nešto'. Nije mi izrazio ni saučešće", kaže Zvonimir.
Na imovinu se upisao isti dan kad je Zvonimir umro
Za novinara Dragu Hedla, iskusnog i pouzdanog kroničara događanja u Osijeku koji je priču otkrio, slučaj je tim zanimljiviji budući da je velečasni svojedobno bio ravnatelj tamošnjeg Caritasa. Datumi upisa na nekretninu pokazali su neobičnu slučajnost.
"Najružnije je da se upisao isti dan kad je pokojnik pokopan, ili dan ranije, tolika je bila pohlepa. Nije se moglo pričekati, nego se moralo raditi na veliku žurbu", rekao nam je Hedl koji godinama otkriva nepravilnosti u radu tamošnjeg Caritasa. 2009.objavio je priču o građevinskoj tvrtki koja je propadala jer joj Caritas nije platio dug.
"Tvrtka koja je radila duhovni centar propala je jer joj Caritas nije platio posao. Taj spor se i danas vodi, a od vlasnika tvrtke sam saznao da na računu Caritasa nema novca da se plati dug", objasnio je Hedl.
U najnovijem slučaju, do velečasnog Rebića nije uspio doći budući da mu se nije javljao.
"Nikakve reakcije do danas nije bilo, mada sam objavio još jedan tekst sa sugovornicima koji su imali loša iskustva s vlč. Rebićem kada je on bio ravnatelj Caritasa. Oni su svoje priče ispričali anonimno, ali su voljni posvjedočiti ako dođe do sudskog postupka. Ne bojim se sudskog postupka jer sam dao priliku velečasnom Rebiću da objavi svoju stranu priče", poručio je Drago Hedl.
Da nema prava na očevu nekretninu Zvonimir otkriva kada stiže u Osijek nakon što je obaviješten o očevoj smrti. Ugovorom o doživotnom uzdržavanju pokojnik je velečasnom ostavio stan od 67 metara četvornih, grobno mjesto, svu pokretnu imovinu, novčana sredstva na bankovnim računima, zaostatke mirovine kao i sav novac koji je imao u trenutku smrti.
"Po meni normalan čovjek dođe , kaže 'primi moje saučešće, ovo-ono, gore dolje, lijevo desno… I da je izvadio ugovor da mi predoči da vidim što je to... Čak ni to.˝, kaže Zvonimir
Tom se prilikom, kaže, prvi put susreo sa svećenikom i više ga nije pokušao kontaktirati.
"Što ga ja imam kontaktirati, čovjek me pokušao prevariti, ništetan ugovor, nisi ispoštovao ugovor koji si potpisao s mojim ocem", rekao je Zvonimir.
Nakon očeva sprovoda, Zvonimir podnosi tužbu Općinskom sudu u Osijeku. Traži raskid ugovora od doživotnom uzdržavanju. Navodi da je njegov otac u vrijeme sklapanja ugovora imao 76 godina, bio bolestan te smatra da je ugovor ništetan.
˝Točka 5. tog ugovora: imao je obvezu da mu svaki dan donosi kuhanu hranu, da ga svaki dan posjećuje", objasnio je Zvonimir.
Velečasni nas uputio na svoje odvjetnike
Jedan od glavnih argumenta kojim kani dokazati ništetnost ugovora stoji u njegovim navodima da svećenik nije bio u Osijeku kad je njegov otac preminuo.
"Gospodin Rebić Ivica je bio na skijanju tri dana, ja sam saznao sve" kaže Zvonimir.
Kada smo se obratili velečasnom Rebiću, uputio nas je na svoje odvjetnike. U međuvremenu smo pitanja poslali i u Đakovačko osječku nadbiskupiju. Između ostalog zanimalo nas je je li uobičajeno da svećenici sami, kao privatne osobe, potpisuju ugovore o doživotnom uzdržavanju te kako je takva praksa, ako postoji, regulirana u toj nadbiskupiji.
Iz Tiskovnog ureda nadbiskupije dobili smo odgovor: "Nadbiskup Hranić izrazio je spremnost odgovoriti na baša pitanja, ali pod uvjetom da prvo iznesete prešućeni dio istine, a to je činjenica da je pokojni g. Jezildžić bio tetak vlč. Rebića te da ga je pokojnik molio da brine o njemu. Čudimo se što se nitko ne pita kako to da se pokojnikov sin pojavio tek poslije očeve smrti te zašto je pokojnik molio vlč. Rebića, nećaka svoje pokojne supruge da se brine za njega, a ne svojega sina".
Kada iznesemo prešućeni dio istine, piše u odgovoru, tada će i nadbiskup biti spreman dalje istinoljubivo razgovarati o svemu.
U međuvremenu je na pitanje mogu li svećenici potpisivati ugovore o doživotnom uzdržavanju odgovorio glavni tajnik Hrvatske biskupske konferencije. Osječki slučaj ne želi komentirati, ali kaže općenito
"Pozivaju također da treba imati dostojanstvene uvjete za život, ali da se treba kloniti što se tiče posjedovanja što bi narušili sliku svećenika i što očekuju", rekao nam je generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije mons. Petar Palić.
Privatni aranžmani svećenika nisu uređeni.
"Napuci za život svećenika jasno govore o odnosu svećenika prema materijalnom, ali i odnosu svećenika i biskupa. Kao biskup smatram da bi bilo potrebno, očekivao bih i od svog svećenika da me izvijesti o stvarima koje su izvan djelokruga svećenika", poručio je Palić.
Odvjetnici velečasnog sve demantiraju
Dan prije emitiranja priloga stigao nam je napokon i odgovor iz odvjetničkog ureda koji zastupa velečasnog Rebića. U odgovoru sve navode sina pokojnog Krešimira demantiraju.
"Zvonimir Jezildžić iznosi neistine vezane za sklopljeni ugovor. Iz tužbe koju je podnio kao tužitelj Zvonimir Jezildžić protiv tuženika Ivice Rebića, vidljivo je da Zvonimir Jezildžić uopće ne zna kada mu je umro otac", poručio je odvjetnik Zoran Šarić.
"Ugovor je sklopljen na zahtjev Krešimira Jezildžića koji je tom prilikom bio sasvim psihički zdrav. Gospodin Rebić se i prije potpisivanja ovog ugovora brinuo o svojoj tetki i tetku. Da pokojni Krešimir Jezildžić nije htio od imovine ništa ostaviti sinu, jer nije skrbio ni mario za njega, govori činjenica da je i ostalu imovinu darivao drugim osobama", dodali su iz ureda.
Navode da je Rebić poštovao sve odredbe ugovora: "Pomagao mu je u kućanskim poslovima, vodio ga kod liječnika, pribavljao mu hranu i lijekove. Nisu točni navodi Zvonimira Jezildžića da bi njegov pokojni otac bio tri dana mrtav u stanu. Iz Izvatka iz Matice umrlih razvidno je da je Krešimir Jezildžić preminuo 12.siječnja 2020. u 20:00 sati a mrtvozornik je konstatirao smrt 13.siječnja 2020. na dojavu Ivice Rebića. Zvonimir Jezildžić se nije skrbio o ocu nikada i nije ga vidio više mjeseci".
Ovaj će se slučaj nakon svih javnih objava rješavati na sudu koji će mjeriti tko govori istinu, a tko ne.
Industrija prijevare
Od nekoliko tisuća ugovora o doživotnom uzdržavanju, nisu svi sumnjivi. Ipak, javnost je sve osjetljiva na slučajeve u kojima su starije osobe izložene manipulaciji.
"To je velika industrija prijevare", kaže predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske Jasna Petrović. Dodaje kako su starije osobe nerijetko izložene, kako ih naziva, predatorima.
"Svaki bolji bilježnik zna kojih je to 15-ak standardnih predatora koji obilaze bolnice i umiruće, obećavaju skrb, potpisuju štancane ugovore", rekla je Petrović.
Psihologinja Biserka Budigan daje psihološku podršku prevarenim umirovljenicima.
"Ljudi to ne žele rješavati sudskim putem. Također, ne žele se lišavati okruženja koje bi im reklo ti si lud, nisi znao, nisi pitao, žele zadržati svoje dostojanstvo, i ono što ih je činilo čovjekom a to je povjerenje u druge ljude", kaže Budigan.
Gospođa Biserka radila je kao psiholog u požeškom zatvoru, no priče koje čuje od prevarenih umirovljenika često je zgroze: "Vi ne možete smisliti koliko ljudska mašta ima mogućnosti složiti".
A osječki slučaj? Kada se pregledaju svi ugovori i dokumenti, riješe ostavinske rasprave i građanske parnice ostat će samo jedna kuća vrijedna po ugovoru 150 tisuća kuna, a između njezina četiri zida još jedna tužna privatna priča o sinovima i očevima koji ne razgovaraju, nerazriješenim obiteljskim odnosima i svećenicima koji ne pružaju ruku sućuti.
