'Tijelo mog oca smo skupljali po drvetu': tražila odštetu od RH jer su joj srpski teroristi ubili roditelje, na kraju ona mora sudu platiti 42.000 kn

Za smrt roditelja tražila je odštetu od Republike Hrvatske temeljem Zakona donesenog nakon mnogobrojnih tužbi pred Sudom za ljudska prava u Strassbourgu.

No, na kraju će platiti ona - i to 42 tisuće kuna sudskih troškova. Jer, sudovi države koja je zakonom omogućila tužbe za zločine prije službenog početka rata- zaključili su da je rok zastare od tri do pet godina. Priča Andreja Dimitrijevića. 

Ana i Nikola Šustić ubijeni su u obiteljskoj kući u Petrinji i to na kućnom pragu. 14. kolovoza 1991. je datum koji će stanovnici sela Kraljevčani kraj Petrinje zauvijek pamtiti. Srpska paravojska ostavila je krvavi trag. 

26 godina poslije, Marijana se i dalje bori sa suzama kada govori o detaljima stravičnog zločina koji joj je promijenio život.

"Kuća je bila tu - otac je izlazio van, s granatom su ga raznesli. Tijelo je bilo po drvetu da smo ga morali kupiti", počela je svoju stravično svjedočanstvo Marijana Ostić iz Petrinje. 

"Nismo imali ni što pokupit, ni odvesti ni sahranit. Mama je izlazila iz staje - ispred koje je ubijena. Rat se tada već osjećao u zraku, ali stariji stanovnici ostali su u selu čuvati kuće i stoku. Nikome ništa skrivili nisu. Nikome, ostali su kod svoje kuće, međutim nisu smjeli biti u svojoj kući jer su Hrvati, pobijeni su jedno i drugo", dodaje. 

Zločin je imao jedan jedini cilj - zastrašiti što više stanovnika okolnih mjesta slanjem jasne poruke što će se dogoditi ako ostanu. 

"Pogreb je bio. Pet ljudi je ubijeno u Kraljevčanima. Na groblje se nije smjelo ići jer je vojska pucala po groblju. Nismo ih mogli ni dostojanstveno sahranit. Lijesovi su bili u crkvi Sv. Lovre. Kada je počela misa i ophod za sprovod ja sam pala u nesvijest, odvela me hitna. Nisam mogla roditelje ni dostojno sahranit... Teško mi je. Teško mi je pričati o tome", kaže Marijana. 

Marijana i njezina dva brata tada su ostali prepušteni sami sebi - bez oca i majke.

Njenu su roditelji u vrijeme ubojstva imali 50 i 53 godine, a ona 24.

"Niti sam bila udana, niti sam imala posla, ništa nismo imali. Ništa. Ostali smo bez svega - i bez kuće i bez roditelja i bez zaposlenja - bez svega smo ostali. Nitko nas nije pitao kako smo, gdje ćemo živjeti", kaže Marijana. 

Usljedio je težak prognaninčki život u Petrinji, a potom u Sisku. 

Po završetku rata s mužem Mijom i djecom vraća se u Petrinju, no život im ne postaje ništa lakši. Mijo je dragovoljac Domovinskog rata koji je od početka bio na na prvoj crti - sve dok nije ranjen u eksploziji mine. 

"Išao sam na invalidske komisije i sve to, sud sam dobivao i dobio sam rješenje 70 povijest bolesti, 30 ranjavanje što nije istina - što sam se žalio. Dobio sam, hvala Bogu, negativan odgovor - dali su mi 50 - 50- 50 civilno, 50 vojno", kazao je Mijo Osić, Petrinja.

Dodaje i da su on i obitelj nasamareni kod pokušaja ostvarivanja prava na stambeno zbrinjavanje. Kada je otišao u petrinjski APN da im se dodijeli kuća, ponudili su mu ruinu - krov nije bio završen, a odmah kraj kuće bila je otvorena kanalizacija.

Tu je opciju odbio te je na kraju otišao do Ministarstva branitelja gdje je uspio dobio kredit za kupnju kuće - rata 1500 kuna na mjesec.

"Plaćao sam kredit na početku dokle sam mogao i koliko sam mogao, vraćam ga i danas - 1200 kuna - što mogu od svoje 3 i pol tisuće kuna mirovine. I sad dobio sam pred jedno dva mjeseca opomenu da dugujem, hvala Bogu dugujem, tolike godine po 200 kuna što manje plaćam jer ne mogu", dodaje Mijo. 

Marijana se od svega i razboljela pa danas diše sa svega 20 posto pluća. 2004. je otišla u invalidsku mirovinu, oboljela je od stresa, šoka. 

Godinu prije Sabor je, zbog sve većeg međunarodnog pritiska i velikog broja tužbi protiv Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava, donio Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija. On je žrtvama nudio odštetu i do 350 tisuća kuna. Zbog teških životnih uvjeta Marijana i njezin brat stoga su odlučili tražiti naknadu.

"Međutim, naišla sam na odbijenicu na općinskom sudu, na županijskom, na vrhovnom, u Strassbourgu. Svi obdukcijski nalazi postoje u općoj bolnici Sisak. Oni su dakle mučki ubijeni", izjavila je Marijana Osić. 

Njihov odvjetnik objašnjava kako je namjera Zakona o odgovornosti za štetu prvenstveno solidarnost države s građanima.

"A drugi je momenat da je zakonodavac predvidio da nije bitno je li netko kazneno progonjen, osuđen, da li je utvrđen počinitelj - nego da je tu dovoljno, stekao bi se dojam, da je tu dovoljno utvrditi da je netko žrtva terorističkoga akta", rekao nam je odvjetnik Dražen Ivanić.

Unatoč tome što je očito da su Marijaninu obitelj ubili srpski teroristi, sudovi su pronašli način kako da to zaobiđu - pozivajući se na zastaru.

"E sad tu dolazimo do jedne apsurdne situacije gdje i sudska praksa zauzima stav da se primjenjuju zastarni rokovi iz Zakona o obveznim odnosima koji se primjenjuju na bilo koju građansku štetu. Kao da se radi o nekakvoj prometnoj nesreći", poručuje odvjetnik Ivanić.

Pa su se tako vodili rokom od 3 godine za zastaru od saznanja za štetu i počinitelja štete, tj. 5 godina za zastaru od njezina nastanka. Oba roka su u u ovom slučaju istekla i prije nego što je Zakon donesen. No, to nije sve.

Drugi sud ju je odbio da ne zna se koja vojska je bila u Kraljevčanima. 

"Ja smatram da svi znaju koja je vojska bila, a ako je MUP iselio u sedmom mjesecu '91 znači da se zna da su bile ostale paravojne jedinice srpske strane - znači to se sve zna", priča Marijana.

"Nemoguće da se ne mogu pronaći, samo institucije ne rade svoje", dodaje Mijo. 

Unatoč tomu, sudovi su odbili uvažiti zastarne rokove za štetu nastalu izvršenjem kaznenog djela. Naime, kako se to pravilno obrazlaže u pobijanoj presudi za primjenu odredbe čl. 387 potrebno je postojanje pravomoćne osuđujuće kaznene presude za počinjeno kazneno djelo, posljedica kojeg je utužena šteta.

Takav zaključak u suprotnosti je s člankom Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata koji jasno propisuje da obveza naknade štete postoji neovisno o tome je li počinitelj utvrđen, kazneno progonjen ili proglašen krivim.

"Znači oni bez obzira na okolnost i da imamo jasno utvrđen teroristički akt - neće primjeniti ove duže zakonske zastarne rokove jer za djelo terorizma zastare praktički nema, to je rok od 20, 40 godina", dodaje Ivanić.

Uz takvo tumačenje, većina tužbi za naknadu štete po ovom Zakonu unaprijed je osuđena na neuspjeh. Uz to, tužiteljima ostaje i da plate ceh cijelog procesa. U Marijaninu slučaju - 42 tisuće kuna...

"Pošto brat nije zaposlen, zajedničkom tužbom smo išli tražiti, međutim smo dobili odbijenicu i jedan i drugi. Pošto njemu nemaju od čega uzet, ne radi, a ja imam mirovinu od 1200 kuna. Od tih 1200 kuna državno odvjetništvo mi uzima 350 kuna za sudske troškove. Što sam ja jako razočarana, i žalosna", kaže Marijana.

Žalila se državnom odvjetništvu koje je tada tražilo potvrdu da je slabog imovinskog stanja. Potvrdu je nabavila i dala sudu u Sisku. No to nitko nije uzeo u obzir.

Dva kredita i dug za tužbu - za Osiće su previše. Stoga su im počele stizati i prve ovrhe.

"Iz ministarstva sam dobio da u roku, ne znam zaboravio sam koliko, da moram to podmirit. Ne mogu, neka me istjeraju van iz kuće ako im je to zadovoljstvo", poručio je Mijo Osić. 

"Svaki drugi dan, peti, poziva me Bkapital šta će biti sa mojim dugovanjem. Ja jednostavno izlaza drugog nemam jer nemam drugo primanje osim toga, te moje mirovine. Znači ja nemam od čega vraćat taj kredit dok se državno odvjetništvo naplaćuje s mojom mirovinom", kazala je Marijana. 

Za one malobrojne građane koji uspiju preskočiti zastaru, država se pobrinula uvesti još jednu prepreku - dokazivanje da šteta nije nastala za vrijeme rata. Jer ako jest - država nije odgovorna. Naravno, kada je počeo i završio rat svaki sud može tumačiti po svojem, jer službenih datuma - nema.

"Zato tu moramo ići specifično od slučaja do slučaja i utvrđivati za svaki pojedini slučaj specifične okolnosti - što se tu dogodilo, da li je na tom području su počela ratna događanja ranije, kasnije i tako dalje. Znači to vam govorim isključivo iz razloga da shvatite koliko je kompleksno dokazati pravo po ovome zakonu u okviru ovoga postupka", kazao je odvjetnik.

Dio građana stoga je na Europskom sudu za ljudska prava pokušao dokazati da Hrvatska nije učinkovito istražila ratne zločine. No, povreda je utvrđena u svega četiri slučaja. Ivanić se stoga pita koja je uopće bila svrha donošenja Zakona o odšteti...

"Ovo je bilo jako problematično da se tako ljudima predoči jedan Zakon po kojem se oni ponadaju da će barem nešto uspijeti dobiti da sada svoj život srede na ovakav ili onakav način, a onda se dogodi da imamo te nekakve više matematičke pravne teorije po kojima ti ljudi u osnovi po tom zakonu ne mogu ostavariti pravo", smatra odvjetnik Osićevih.

Ali zato moraju platiti sudske troškove.

"Samo molim Boga da me ne deložiraju i ženu i djecu van", kaže Mijo.

Iz Ministarstva pravosuđa tvrde da uopće nemaju evidenciju koliko je odštete država isplatila u ovakvim slučajevima. Neodgovorenim su ostala i naša pitanja hoće li Zakon mijenjati ili ga ukinuti kada očito radi više štete nego koristi te postoji li neki način da Marijana i njezina obitelj ne plate sudske troškove koji im sada onemogućavaju otplatu rate kredita za kuću.

"Bojim se, opomene stižu - iz ministarstva, iz poštanske banke, moj suprug je trebao dobiti darovnicu što mi smatramo, na prvoj je crti bio, ranjen je, smatram da je zaslužio da dobije darovnicu za krov nad glavom u kojem da živi sa suprugom, sa djecom. Međutim ni to očito nije zaslužio. Strah nas je da nas ne deložiraju van iz kuće", priča Marijana.

No, više od svega Marijanu tišti što od države za koju se borio i njezin suprug ne može dobiti pravdu.

Marijanina tužba trenutačno je na Sudu za ljudska prava u Strassbourgu. Inače, u tamošnjem Vijeću koje odlučuje o tužbama protiv Hrvatske sjedi sudac kojeg je tamo postavila - Hrvatska. Ista država koja već 26 godina nije otkrila tko je ubio Marijanine roditelje i kojoj će ona za to još morati i platiti.