Kako država ne provodi politiku stambenog zbrinjavanja žrtava obiteljskog nasilja, najbolje oslikava primjer samohrane majke troje djece koju ćemo radi zaštite identiteta zvati Ivana. Čak 20 mjeseci ona je čekala da birokrati odluče o njezinu zahtjevu za stambeno zbrinjavanje. Prije tjedan dana doznala je da je - odbijena.
“Nakon skoro dvije godine mi je došao odgovor da nemam pravo na stambeno zbrinjavanje po tim nekim člancima i to i da se po tom aktu nemam pravo žaliti”, kazala je Ivana, žrtva zlostavljanja.
Zahtjev je predala još u ožujku 2016. dok je bila smještena u sigurnoj kući, znajući da nakon nje nema kamo.
“Uredno prikupljena dokumentacija je predana u Osijek. Iz Osijeka je to poslano na obradu u Zagreb na drugostupanjsku komisiju. Međutim gdje je zapelo, što se dogodilo... Sve je ostalo na obećanjima, i sada na odbijenici”, rekla je Ivana, žrtva zlostavljanja.
Ivana je od muža zlostavljača koji ju je tukao i silovao morala pobjeći u drugi grad. Kako u međuvremenu stan nije dobila, od mizernih primanja koje dobiva od Centra za socijalnu skrb mora plaćati i podstanarstvo.
“Kada trebate izaći iz kuće vi ste doslovno beskućnik. Nemate gdje i onda država tu nije rješila to pitanje nego se obraćate raznim udrugama i udruge ako imaju sredstva vam pomognu. I ja sam imala sreće da mije udruga pomogla i dan danas mi pomaže”, kazala je Ivana, žrtva zlostavljanja.
A to je udruga Izvor iz Tenje. Ivanu su upoznali kada se javila na SOS telefon za žrtve nasilja dok je bila u skloništu.
“Da je jako zabrinuta za to što će biti s njom i djecom nakon što istekne vrijeme i da iz skloništa trebaju izaći, a alternativu nema, a da svaki povratak u mjesto odakle su došle, za nju i djecu je po život opasno”, rekla je Nikolina Zec, Ženska udruga "Izvor" Tenja.
Stoga su odlučili pomoći Ivani da se prijavi za stambeno zbrinjavanje središnjem državnom uredu.
Nikolina tvrdi da je zahtjev predan u roku i sa svom potrebnom dokumentacijom - koju je opsežna i nije ju lako nabaviti u kratkom vremenu.
“Taj natječaj je otvoren od 1.1., znači u siječnju i zatvara se sredinom veljače. Te je godine nešto produžen rok. U svakom slulčaju ona je podnijela unutar roka koji je otvoren svu dokumentaciju koja je bila potrebna i isključivo je, znači eksplicitno, tražila hitno stambeno zbrinjavanje”, kazala je Nikolina Zec, Ženska udruga "Izvor" Tenja.
Međutim, iz Središnjeg državno ureda tvrde sve suprotno...
“Dotična gospođa predala je zahtijev za stambeno zbrinjavanje van roka Uredu državne uprave u osječko - baranjskoj županiji, i vjerujem da su oni njoj to iskazali na taj način, i uputili je na jedini drugi način van liste prvenstva, a to je putem hitnog stambenog zbrinjavanja”, rekao je Ivica Preskar, glasnogovornik Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje.
No, koliko je slučaj institucijama bio hitan najbolje govori nevjerovatna kronologija kojom se rješavao.
Prvo je osječki Ured državne uprave 24. ožujka 2016. zaprimio Ivanin zahtjev za stambeno zbrinjavanje te je od centra za socijalnu skrb u Belom Manastiru zatražio preporuku koja je ubrzo i dostavljena. Uz bitnu napomenu: “Stoga molimo da se pomogne Ivani i malodobnoj djeci da riješe svoje stambeno pitanje kroz što hitniju dodjelu stambenog prostora kao žrtva obiteljskog nasilja”, iz preporuke CZSS-a Beli Manastir.
Ured državne uprave preporuku prosljeđuje Središnjem državnom uredu za stambeno zbrinjavanje. No, u Zagrebu tek nakon šest mjeseci ponovno traže preporuku koju su dobili.
“Tada se zatražila dopuna te anamneze. Dostavljena je dopuna, međutim Centar za socijalnu skrb u svom odgovoru kaže da ta korisnica više nije na području tog centra”, rekao je Ivica Preskar.
Kada je zahtjev ponovno stigao do Belog Manastira oni su kažu ponovno izašli na teren.
“Vrijeme je da njihove bajke, priče, statistike prijeđu u djela. A ne može se to prebacivat s institucije na instituciju, s odbora na dobro. Stalno osnivaju neki dobr koji će nešto napravit”, kazala je Ivana.
U Belom Manastiru još kažu da im nije jasno ni zašto je državnom uredu u Zagrebu trebala socijalna anemneza jer je prema zakonu dovoljna samo preporuka. Posljednji kontakt prije odbijenice Ivana je sa Središnjim uredom za stambeno zbrinjavanje imala u srpnju 2017. godine.
“I gospođa koja je zadužena za drugostupanjsku komisiju u Zagrebu mi je rekla da ide po tim županijama i da je Osječko-baranjska županija četvrta na redu za sjednicu i da će to 99 posto biti pozitivno odlučeno, da se strpim, da probam posuditi negdje novac, da znaju da mi je teško. To su Vam rekli? To je praktički Vam država rekla, posudite novac? Posudite novac. I to često čujete po svim institucijama kada dođete moliti za pomoć. Pa evo snađite se dok se ne rješi nešto, a ja Vas pitam pa od koga posuđivat više i kako vratiti taj novac?”, ispričala je Ivana, žrtva zlostavljanja.
Nemoćna u srazu s državnom biroktarskom hobotnicom Ivana se prošle godine u studenom obratila ekipi iz Potrage.
“Ja mislim da je prošlo 18 mjeseci i više otada. Znači ništa. Znači kada je došlo vrijeme da napustimo sigurnu kuću moja djeca i ja smo bili prepušteni sami sebi. Znači bez nekakve ušteđevine, bez ičega, silna obećanja, sve je to ostalo na onim danima kada su predani papyri”, rekla je Ivana, 27.11.2017. godine.
Tek nakon našeg upita što je s njezinim slučajem Središnji državni ured je reagirao i aktualizirao slučaj.
“Zahtjev će se razmatrati na sjednici predmetnog Povjerenstva koja se planira održati u prosincu 2017. godine. U svrhu razmatranja predmetnog zahtjeva upućena je i požurnica Centru za socijalnu skrb u Belom Manastiru u vidu dopune dokumentacije”, priopćenje iz Središnjeg državnog ureda za stambeno zbrinjavanje.
Zagreb je tako tek nakon našeg upita, godinu dana od zadnjeg i gotovo dvije godine od podnošenja zahtjeva slao novi zahtjev za socijalnom anamnezom koja mu, čini se, ni ne treba.
Kad su dobili posljednju socijalnu anamenzu iz Belog Manastira, uz napomenu da Ivana više ne živi ondje i da treba pitati Centar u drugom gradu, birokrati su to i učinili.
“Po toj informaciji Središnji državni ured je zatražio od centra za socijalnu skrb u Zagrebu socijalnu anamnezu koju su kolege iz Centra dostavili, a što je bio preduvjet da se o slučaju uopće može raspravljati na sjednici povjerenstva za hitno stambeno zbrinjavanje”, kazao je Ivica Preskar.
Tako se napokon - tek 27. prosinca 2017. - dakle gotovo dvije godine nakon što ga je predala, Ivanin zahtjev našao se na dnevnom redu Povjerenstva za HITNO stambeno zbrinjavanje. I baš kad je mislila da se nakon njezina istupa u Potrazi ova birokratska zavrzlama čija je žrtva postala, baš kao što je i žrtva zlostavljanja - za Ivanu je stigao novi šok.
“Meni nitko nije ni reko da ga ja moram ponovno predavati sa svim dokuemntima. Međutim odgovor nije nikad došo. samo obećanja,riješit će se,riješit će se. evo sada na kraju riješili su da nema pravo i da se nemam pravo žaliti”, rekla je Ivana.
“Povjerenstvo je odlučilo da ona ne zadovoljava uvjete za hitno stambeno zbrinjavanje i uputilo je gospođu na redovito stambeno zbrinjavanje putem liste prvenstva”, kazao je Ivica Preskar.
Na odluku Povjerenstva ne može se žaliti kao ni doznati razloge odbijanja. Glasnogovornik tvrdi - ima i potrebitijih od nje.
“Konkretne činjenice o tome ne bi izlagao jer su to činjenice osobne prirode koje govore o recimo primanjima tih ljudi, uvjetima gdje oni žive, broju djece i takvim nekim okolnostima”, rekao je Ivica Preskar.
Što bi to moglo biti prepreka za dobivanje smještaja, Ivani i dalje nije jasno.
“Kad smo došli u sigurnu kuću, ostali smo znači bez igdje ičega. Doslovno na ulici. Nisam zaposlena, znači nemam svoju nekretninu, nemam ništa, ne znam u čemu je problem da nam dodjele bilo šta. Tolike nekretnine država posjeduje. Ne mora mi nitko pokloniti, barem s nekim normalnim iznosom najma”, kazala je Ivana, žrtva zlostavljanja.
Istina, kaže, kuću posjeduje njezina majka, ali u blizinu mejsta gdje je zlostavljana i ne može se vratiti.
“U izjavama centra, znači te obiteljske anamneze stoji da uvjeti na adresi moje majke nisu dovoljni za život mene i djece niti su to uvjeti gdje bi trebalo bit malodobno dijete”, rekla je Ivana.
Pitali smo zato Ured državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji, onaj isti kojem se prvi put obratila, koje su Ivanine opcije.
Ovo je njihov odgovor: “Molim da prenesete Ivani da su joj vrata Ureda otvorena kao i 'goodwill' državnih službenika istog tijela na raspolaganju, u vidu ostvarivanja njezinih prava”, stoji u priopćenju Ureda državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji.
Dakle, nakon dvije godine potezanja Ivani su zapravo rekli da prokuša ponovno.
Ivanina priča nije jedinstvena. Štoviše u Hrvatskoj vlada praksa da se zlostavljanim ženama smještaj dodjeljuje u rijetkim slučajevima.
“Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje u 2016. zaprimio je 50 zahtjeva u kojima su se podnositeljice eksplicitno pozvale na status, odnosno na činjenicu da su žrtve nasilja u obitelji i na ovu mjeru. od tih 50 zahtijeva, pet je riješeno - znači na godišnjoj razini”, kazala je Nikolina Zec, Ženska udruga "Izvor" Tenja.
Na to već godinama upozorava i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova. Problem je u tome što je za provedbu mjere hitnog stambenog zbrinjavanja, i to tek odnedavno, odgovoran Središnji ured koji je nadležan samo za područja od posebne državne skrbi.
“To su područja koja su bila tijekom domovinskog rata okupirana, devastirana i tako dalje. Ali to je samo jedna trećina Hrvatske, što je s ostalim dijelom Hrvatske”, rekla je Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.
Uz to, nema zakona već se stambeno zbrinjavanje žrtava nasilja u obitelji propisuje tek jedom mjerom i strategijom. Tako se zlostavljane žene na listi prvenstva natječu s braniteljima, invalidima, prognanicima i izbjeglicama te siromašnima. A za to dobiju tek pet bodova.
“I to je postupak koji traje, i to je postupak koji ima neizvjestan ishod i to je postupak koji je u svom pravnom - sadržajnom dijelu nedostatan i ima manjkavosti”, kazala je Višnja Ljubičić.
“Ovako dok vi skupljate bodove... Svi mi znamo tko ima prednost u bodovanju. Nemam ja ništa protiv branitelja, protiv nikoga, ne treba nas izjednačavat, nismo jednaki, oni su dali svoju mladost. svoje sve, ali ne dam ni ja život. Za nikoga. Mogu ga dati samo za svoju djecu”, rekla je Ivana.
Kako grad u kojem je trenutačno nije područje od posebne državne skrbi, i u njemu mora provesti određen broj godina da bi mogla aplicirati za stan, Ivana je očajna i ljuta.
“Ja nemam vremena čekati nit pet godina nit 10 godina, predat, pa opet čekati godinama da odluče opet tako”, rekla je Ivana.
Ivana će ipak podnijeti novi zahtjev, ali upozorava da je, ako treba, spremna ugroziti svoji sigurnost te javno istupiti kako bi ostvarila svoje pravo.
“Tu je država koja treba pomoć. Jer država je ta koja stalno naglašava-nulta stopa tolerancije nad nasiljem. Oni čine, njihovo glavno je da kažu da čine.Mi činimo.Činimo. Pa mene zanima što oni čine da pomognu nama-ne terba bit nasilja-ali šta s muževima i ženama i s jedcom koja dožive nasilje. Di mi pripadamo.Da li mi stvarno smok samo broj ili smo mi osobe.
Ako treba dokazati da smo osobe, osobno ću ja doći pred Sabor, pa nek vide da sam ja osoba, a ne broj. Jer ja neću biti broj. Neću biti žrtva ove države.Vlada nek se pobrine za nas. ne tražimo njihovo,tražimo svoje”, kazala je Ivana.
Sve dok se ne donese konkretan zakon o stambenom zbrinjavanju baš za žrtve nasilja, primjeri pout Ivanina bit će svakodnevica prije nego iznimka. A žrtve će nakon zlostavljanja od strane partnera i dalje trpjeti zlostavljanje, ali od države.
