''Odlaskom na sva mjesta stradanja, bez obzira na stranu, šaljemo poruku da nikog ne omalovažavamo i da cilj nije da se netko osudi, a drugome oda priznanje, već da je naše zajedničko tlo - to što smo okupljeni oko žalovanja za gubitkom svakog ljudskog života i da smo ujedinjeni u opredjeljenju da se rat, nepravde i stradanja - ne ponove'', poručuju iz Centra za nenasilnu akciju.
"Uvijek imate to negdje u sebi. Jednostavno znate da je tako i s druge strane, znate da je i taj čovjek, jednostavno čovjek i ništa drugo. Zateklo ga je tu, zatekao se tu, ali i teško vam je neke stvari oprostiti, kad ste specifično, recimo u Daruvaru bili... Mi smo to smatrali da su nas naši sugrađani koji su se odmetnuli u vojsku RS-a, da su nas izdali na najgori mogući način. Jer mi smo tu svi zajedno išli u školu, tu rođeni, radili na istim radnim mjestima, a preko noći - minobacački napad na grad, pješački napad na grad... I to vam je nepojmljivo. Tu treba veliki odmak u godinama, vremenski... Za neke ljude neće biti nikada dovoljan da se jednostavno počne percipirati o tome na taj način, ali evo, nas ima koji možemo nakon 20 godina odmaka", rekao je veteran HV-a iz Daruvara Saša Premec.
1992. godine bio je zarobljen
Otišli smo sa Sašom do spomenika poginulim pripadnicima Hrvatske vojske na Plivskom jezeru u BiH. Jedno je to od šest mjesta stradanja koje je obišlo 40-ak veterana sa svih nekoć sukobljenih strana. Oni su se u organizaciji mirovne udruge Centar za nenasilnu akciju zajedno našli u Jajcu.
"Moja motivacija dolazi još iz '92. kad sam bio zarobljen, psihički mučen, ne fizički. Naišao je jedan moj poznanik, pripadnik srpskog naroda, i doslovce me oteo iz ruku čovjeka koji me verbalno zlostavljao, i to je nekakva moja motivacija, smatrao sam: dok god ima dobrih ljudi, vrijedi se boriti za nešto. Uključio sam se u CNA gdje sam zaista našao sebe. Vidio sam da ima puno iskrenih ljudi, ljudi koji osuđuju ono što su njihovi sunarodnjaci učinili drugome, smatram da pripadam i ja takvoj jednoj grupaciji", rekao je veteran Armije BiH Naziv Kahić.
"Suočavanje s prošlošću je prije svega suočavanje sa sobom. Ako uspijete da preživite taj korak, onda se možete suočiti i s drugima. Mi nikako da shvatimo da se neke stvari mogu rješavati komunikacijom, a ne preko nišana. To sada zvuči sarkastično jer ja to kažem koja sam do jučer nosila uniformu i koristila taj isti nišan, ali ljudi jednostavno neće shvatiti da su postojali ljudi kojima je to bilo zanimanje", rekla je umirovljena pukovnica JNA Svetlana Janković.
"Prvo sam rekao - nema šanse!"
Saša s početka naše priče prvi je put za druženja veterana i njihovu namjeru odavanja počasti na mjestima stradanja čuo 2016. kada se Centar za nenasilnu akciju obratio časničkom zboru Pakrac Lipik. Šef lokalne HVIDRA-e pitao ga je bi li i on došao.
"Pitao sam o čemu se radi. Odgovorili su mi da dolaze veterani svih vojski koje su ratovale u ovoj regiji: Armije BIH, HVO-a, s Kosova, veterani Vojske Republike Srpske... Rekao sam na prvu - nema šanse, ne mogu ja s tim ljudima sjediti za stolom, nikako. To je bilo neka tri tjedna prije sastanka i kako je vrijeme odmicalo, mene je to sve više intrigiralo, počeo sam ozbiljnije razmišljati o tome. Neću prisustvovati tome, a poslije ću pitati Krešu što je bilo... Ako je on pristao, koji možda ima i puno više razloga da bude traumatiziran, ako on može sjesti za isti stol s njima i čuti što ljudi govore, možda mogu i ja. I kako je vrijeme odmicalo, ja sam sve više dobivao hrabrost da se pridružim. I nisam požalio", rekao je Saša.
U Centru za nenasilnu akciju koji je osnovan još 1997. u Sarajevu, a financira ga njemačko Ministarstvo gospodarstva, bivši pripadnik Armije BIH Amer Delić je aktivist od 2002. Invaliditet, PTSP, ratne traume... neizbježno su naslijeđe rata zajedničko svima koji su u njemu sudjelovali. Proces pomirenja ne podrazumijeva opraštanje nedjela, kaže Amer, već skidanje krivnje za zločine koja se prebacuje na cijele narode.
"Oprost je osobna stvar, ja razumijem te ljude koji su doživjeli veliku traumu da ne mogu prijeći preko toga, da ne mogu to gledati na taj način. Mi ovdje jednostavno tragamo za ljudskim suosjećanjem i empatijom. Ovdje se radi o ljudima, poginuli su, netko u uniformi i pod obilježjima moje jedinice je počinio zločin. Ja sigurno mogu reći: to nije počinjeno u moje ime i ja to osuđujem. To svakako znači kako očekujem i od drugih da se jasno odrede prema zločinu - bilo čijem. I to je ono što nas određuje, da nam je žao ljudi", rekao je veteran Armije BiH Amer Delić.
Zajednički položili vijence
Vođeni idejom da svaka žrtva zaslužuje poštovanje, a svaki zločin ima ime i prezime počinitelja ovaj put zajednički su položili vijence na Spomen obilježje poginulim braniteljima Hrvatskog vijeća obrane, šehidima i poginulima iz Armije BiH u Jajcu, poginulim pripadnicima Hrvatske vojske, virovitičke bojne Kumovi na Plivskom jezeru, civilima Bošnjacima ubijenima '92., u Općini Jezero, poginulim braniteljima HVO-a na Ćaninom polju i neobilježenome mjestu stradanja srpskih civila u Bravnicama '95. Nadežda Janković na ovom je mjestu prvi put javno progovorila o zločinu koji je, iako teško ranjena, preživjela.
"Nakon što su počinili ovaj zločin oni koji su bili namaskirani, iz drugog pravca su došli pripadnici HVO-a koji su osudili ovaj teški zločin i učinili sve što su mogli i pružili nam svaku pomoć. Prema nama su se ponašali krajnje humano i korektno. Ne trebamo osuđivati jedan narod zbog par onih koji su počinili zločin. Treba razdvojiti ljude od neljudi. Ista vojska nas je poubijala i počinila zločin, a druga nas je spasila i trebamo svi raditi na tome da oni koji su počinili ovaj strašni zločin se procesuiraju i to je put k pomirenju i rane se ne mogu zacijeliti dok se to ne dogodi", rekla je svjedokinja zločina nad civilima u selu Bravnice Nadežda Janković.
Predstavnici veterana zajednički su primljeni i u Općini Jajce gdje se razgovaralo o suživotu u tome gradu u kojem djeca idu u dvije škole pod jednim krovom: Bošnjaci i Hrvati idu u istu školu, ali su u njoj razdvojeni tijekom cijelog školovanja i gotovo se nemaju priliku upoznati.
"Upravo su mladi oni zbog kojih sve ovo radimo. Došlo je vrijeme da skinemo te neprijateljske maske, da opustimo ljude oko nas, da prenesemo poruku novim generacijama da je rat destruktivan, da je unazadio ova naša društva i da treba puno vremena da se oporavimo... I da se ta poruka čuje iz usta čestitih ljudi koji su ušli u rat s nekim ambicijama da sačuvaju i svoj život, i svojih najmilijih, pa i neka materijalna bogatstva. Znači, nisu imali motive da ubijaju, da čine zločine, treba doći do tih ljudi, da se čuje njihova priča", rekao je Amer.
"Netko ih je preko noći oteo i odveo u rat"
Većina ovih veterana prošla je tzv. treninge mira. Jedan od njih je i Novica Kostić s juga Srbije koji je nakon pet dana ratovanja u Hrvatskoj teško ranjen.
"Ja sam tad imao tek 30 godina, a sa mnom su bili momci od jedva 20-ak, znate ono kad su ih slali u redovnu vojsku s muzikom ispod šatora. Nitko ih nije slao u rat, roditelji su svoju djecu slali na odsluženje vojnog roka... Netko ih je preko noći oteo i odveo u rat koji nikome taj rat nije bio jasan, zapravo što je to. Ja sam išao u rat zato što netko nije bio poslušan, ja ne znam što sam ja tamo tražio. Moja kuća je od Karlovca, kamo sam ja išao u rat, udaljena nekih 800-900 kilometara. Nejasno je to danas, a tada je bilo zbunjujuće, netko dođe i kaže: imate obvezu Ustavom da branite neku zemlju, za koju se ja danas jedva sjećam da je postojala", rekao je veteran JNA Novica Kostić.
Okretanje ka budućnosti, suočavanje sa sobom i svojim djelima, pružanje ruke neprijatelju ne prolazi lako ni na jednoj od nekoć sukobljenih strana. Težak je to posao kojeg su se ovi ljudi prihvatili jer nosi rizik nerazumijevanja i osude u vlastitoj sredini.
"Ja sam imao malo žešći problem kad sam bio u Srebrenici. Je li u Srebrenici bio genocid ili nije? Ja sam kao čovjek, u svoje ime rekao da je to i više od genocida, da je to golgota jednog naroda jer je to stvarno emotivno teško kad vi stanete negdje gdje znate da su ti zločini činjeni u vaše ime, da to su uradili neki Srbi", rekao je Novica.
"Ja sam bio domaćin u više navrata u svome gradu i bilo je tu i opstrukcija, ovo nije pitka priča koja odgovara vladajućim političkim strukturama i nastoji se da se održi to neprijateljstvo i tenzije... Ali mislim da će se s vremenom ipak to promijeniti", rekao je Amer.
"Od koga si oslobodio? Od prijatelja, susjeda...?"
Na komemoracije dolaze samo uz poziv i podršku lokalnih udruženja veterana, spremni na razgovor, kritiku i preispitivanje svojih stajališta. Stanislav Krezić pripovijeda nam kako je pobijedio vlastitu mržnju kada je konačno u neprijatelju s druge strane - osvijestio čovjeka.
"Ja za sebe kažem, bio sam u pravu, branio sam svoje, pa sam čak bio u logoru, u svome mjestu, u školi u kojoj sam ja išao u školu, kako sam ja neprijatelj tom narodu? Ali eto, ambijent takav se napravi da ti od jednog normalnog građanina postaneš jedan koga svi gledaju: a eno ga, kaže, on je bio u toj vojsci, i sad si oslobodio nešto. Što si oslobodio? Od koga si oslobodio? Od prijatelja, od susjeda ako hoćeš? To je nešto neobjašnjivo", rekao je veteran HVO-a Stanislav Krezić.
Fikreta se pridružila CNA-u zajedno sa suprugom. Tu su našli olakšanje za ratne traume koje godinama nose u sebi.
"Svaki put kad se dođem pokloniti, svaki put je bolno, ne razlikuje se ništa. Čovjek misli, s godinama je lakše. Međutim, svaki puta je to sve više i više, jednim dijelom osjećaš i ponos i neku čast, suosjećanje jer žrtva je žrtva, kako god se tko zvao. Znači, te osobe više nema, razumijem kako smo se mi branili, tako su se i oni branili", rekla veteranka Armije BiH Fikreta Osmankić.
"2012. godine uključio sam se u CNA, u te mirovne organizacije, i sastali smo se u Doboju, i kroz priču gdje je tko bio na ratištu, i tako smo se ja i Siniša našli da smo bili u istoj zoni odgovornosti, on u vojsci RS-a, ja u Armiji BIH. Siniša ne bi imao invalidsku penziju da ga nije Strikan ranio, pošto mene zovu Strikan, da ga nije Strikan ranio, Siniša ne bi imao, ali evo naše druženje traje već godinama", rekao je veteran Armije BiH Jasmin Osmankić.
"Bili smo udaljeni nekih 50 metara"
Crnohumorna priča iz prošlosti, koju pripovijedaju Jasmin i Siniša, koji su se našli na suprotnim ratnim stranama, u istome trenutku, na istome mjestu, gotovo nevjerojatno, ali postala je temelj prijateljstva.
"Bili smo nekih udaljeni 50 metara, čuli smo se, imamo još jednog kolegu Franjo Grgić koji je također bio na tom prostoru, i meni je jednom prilikom rekao, čuli smo kako netko pjeva te seljačke pjesme, te izvorne, i onda sam ja rekao, pa druže Franjo, ja sam ti bio na toj strani i to su bili ljudi iz mog voda", prisjeća se veteran JNA i Vojske RS-a Siniša Mijanić.
Siniša je stopostotni invalid, Jasmin ima PTSP četvrtog stupnja. U ratu je izgubio dva brata. "Zlo rata koje osjećaju duboko u kostima može se izliječiti samo humanošću i empatijom", pojašnjavaju nam.
"Ljudi, razumijte da je rat stao pa gledajmo na budućnost naše djece! Ponovit ću opet: gdje god odeš na mjesta tih obilježavanja, pa ti vidiš da su to sve godišta '78., '60., da su to sve poginuli mladi momci, mladi ljudi koji bi danas trebali biti uza svoju djecu, uza svoje obitelji, to me toliko boli, potresen sam, ali opet ne odustajem, od svakog obilježavanja ne odustajem", rekao je veteran Armije BiH Jasmin Osmankić.
Potaknuti druženjima veterana, uz napore da se približe stvaranju pomirenja, iz CNA su napravili izložbu fotografija i istraživanje o lokacijama na kojima su mnoga obilježena i neobilježena mjesta stradanja. "Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj nema onih koji su bolje prošli", govore nam veterani redom.
"Ja sam takav čovjek koji je odrastao u jednoj kršćanskoj obitelji i naučen sam da opraštam, to što se dogodilo se dogodilo. Mislim meni isto, jedna je priča kako sam ja ranjen, pripadnici jednog naroda su pobjegli, ranili su me pripadnici drugog naroda. Ja sam, hvala bogu opet ostao živ. Borim se za svoje članove, ima i Bošnjaka koji su moji članovi, tako i kad su me nazvali iz ove inicijative, bi li ja s njima pristao popiti kavu, poslije kave je sve krenulo", rekao je veteran HVO-a i predsjednik HVIDRA-e Jajce Darko Samardžić.
"Fabricirana i popeglana verzija Domovinskog rata"
Braniteljske organizacije u Srbiji teško prihvaćaju posjete veterana, a one u Hrvatskoj još teže, kaže nam Davorka Turk. Nakon što joj je velik dio obitelji prošao strahote Vukovara, a stric stradao na Ovčari, odlučila je proći trening CNA i našla je vlastiti mir. Sad ga nastoji širiti dalje.
"Hrvatska sebe doživljava kao pobjednicu u tom prošlom ratu i taj pobjednički narativ je samodovoljan, pobijedili smo, ne trebamo ni s kim razgovarati. Kao pobjednici imamo pravo pisati povijest, kao pobjednici ne možemo učiniti ništa loše... Ta verzija Domovinskog rata koja postoji kod nas u javnosti je jedna popeglana, fabricirana verzija, međutim ona se toliko ukorijenila u društvu kroz politiku, kroz obrazovni sustav da je jako teško to probijati i nama je prilično teško kad pokušavamo ove aktivnosti organizirati u Hrvatskoj", rekla je Davorka Turk iz Centra za nenasilnu akciju.
Strepe od nerazumijevanja, da netko njihovu inicijativu ne protumači kao provokaciju ili napad, jer to im nikako nije cilj.
"Ovaj život je prolazan i bitna su djela koja će iza nas ostati. Ne bih volio da se moje ime povlači u nekom negativnom smislu. Volio bih da se moje ime spominje u nekom pozitivnom smislu, moje ime i prijatelji i susjedi i komšije, mislim da cijene moj rad i doprinos koji želim miru, suživotu i toleranciji", rekao je predsjednik HVIDRA-e Darko Samardžić.
'Sve žrtve rata zaslužuju poštovanje, i civilne i vojne žrtve. Odavanje poštovanja svim žrtvama ne znači odobravanje ciljeva za koje su se možda borili, već predstavlja prije svega iskazivanje ljudskog poštovanja i žaljenje za gubitkom svih ljudskih života. Dolazimo u miru', poručio je Centar za nenasilnu akciju.
