Osam kuna više prima Danica Gregurić iz Mačkovca kod Čakovca koja već 36 godina živi na minimalcu.
Naknada koju naši ljudi dobivaju za pošten rad je sramotno mala i među najnižima je Europskoj uniji. Zato smo otišli smo do Sabora u kojem zastupnici dobivaju najmanje 15-ak tisuća kuna. No, na njihovu sramotu, iako su lani čak izglasali povećanje minimalca za 130 kuna - većina ne zna koliko on iznosi. A kamoli kako bi živjeli s njim.
Danica radi za 16 kuna po satu u tvornici tekstila Čateks u Čakovcu, a iz tvornice tekstila u rodne Mačkovce svaki dan se vraća biciklom, jer auta nema. Većinu vremena u svojih 36 godina staža odradila je na minimalcu, a danas joj je plaća 2760 kuna. Osam kuna više od zakonom zajamčene minimalne plaće.
Pitali smo ju koliko joj traje plaća, na što nam je ona
odgovorila: "Kako kad. Kad rastegneš cijeli mjesec. Recimo,
platiš ono što treba, recimo čekovi su prvi, to se plaća, to ne
mreš ostavit, jer onda posle je puno puno više i onda kaj
ostane? Niš do plaće niš. Ništa".
Danica, vidi se već i na prvi pogled nije tipična radnica na
minimalcu, ali je jedna o rijetkih koja se usudi o tome pričati.
Barem pred kamerom.
"Zakaj bi me bilo sram reći kolko ja zaslužim. Zakaj. Nemam tu srama, pa ja se mislim da, ja morem već zaslužiti kaj znam delati i sve, ja morem već. Ali tolko dobim Nemrem si pomoći. Ja da sam deset godina mlađa ne bi bila tu. Ne bi bila tu".
Danica živi u velikoj kući s okućnicom i vrtom. No, to je kuća koju su sagradili njeni roditelji zajedničkim radom u samo dvije godine - ali u Njemačkoj. I njena majka Mirjana ondje je radila za najnižu plaću.
"Djecu smo ostavili doma i u dvije godine smo zaradili da smo kuću podigli", rekla nam je Mirjana Kolar i dodala kako danasživi od suprugove mirovine.
I dok njena kćer već 36 godina radi za plaću od koje ne može pokriti ni svoje mjesečne troškove, Mirjana je od njemačkog minimalca 70ih godina prošlog stoljeća ondje najnormalnije živjela sa svojim suprugom, ne dirajući njegovu plaću - koja je sva išla za kuću.
"Moj suprug je imao 2500 maraka, a ja sam imela 900 maraka i to nam je dosta bilo kaj smo stan imali da platimo, i auto smo imali i to nam je dosta bilo i deci još doma nekaj poslali i tak", kaže Mirjana.
U Hrvatskoj se, od minimalca danas teško živi, reći će vam svaki saborski zastupnik, iako rijetko koji od njih zna koliko minimalna zajamčena plaća iznosi i koliko ljudi tako živi.
"Minimalna plaća u Hrvatskoj je negdje oko 4 tisuće kuna, pa evo mogu kazati da zaista ima ljudi i u državnoj upravi koji priimaju manje od minimalne plaće", govori nam ministar uprave Lovro Kuščević.
No mi smo mu pojasnili kako je minimalna plaća ipak nešto niža te da iznosi 2752 kune, a na naše pitanje biste li vi mogli s toliko izdržati mjesec? Kušćević odgovara: "Dobro vi ste govorili o netto iznosu, ja sam govorio o netto iznosu. Čujte ako bih morao, onda bi izdržao, međutim interesantna je stvar da među sto najplaćenijih ljudi u državnoj upravi uopće nema ministara. Znači među sto najvećih plaća - ministara nema".
Pokušali smo o toj temi razgovarati i sa saborskim zastupnikom Ivanom Šukerom koji je uspio pobjeći od naših kamera. A za razgovor nije pretjerano bio raspoložen ni Zlatko Hasanbegović koji je samo kratko prokomentirao kako su se plaće "nešto simbolički povećale za sto kuna", te dodao kako u svakom slučaju to nije dovoljno
"Ja mislim da se to uvijek kreće oko 2500 kn - 2600, ali ja mislim da je to roblje", rekao nam je Miro Bulj.
Iako ne znaju svi točan iznos minimalne plaće, oko jednoga se slažu, a to je da je taj iznos premalen te da se od toga ne može živiti.
"Ne želim uopće ulazit u te stvari, oni su sad u nevolji, kad bi ja bio u takvoj nevolji, a vidim da nitko ništa ne rješava, onda bi morao svoju obitelj zaštiti, morao bi se dodatno angažirati, bez obzira što sam osam sati radio", rekao nam je Ivan Lovrinović.
"Ja sam prošo to! Ja sam bio na ulici sa 350 dolara, ja sam sedam mjeseci živio u rovu u Zaljevskom ratu, u šatoru sam živio. Bio sam na minus 56 do plus 44. Gledajte, problem je taj gdje mi također razmažujemo djecu koji neće radit", zaključuje Željko Glasnović.
"Ne bi prihvatio takav izazov i svakom sugeriram da traži bolje radno mjesto i kvalitetnije", rekao nam je Silvano Hrelja.
No boljih i kvalitetnijih radnih mjesta za 76 tisuća radnika koliko se procjenjuje da ih u Hrvatskoj ima, iako ih je prema službenim podacima nešto više od 45 tisuća - nema.
Zna to dobro Vinko Josip, koji preko tridest godina radi u Čateksu.
"Nemaju izbora, moraju raditi može raditi ili ne mora raditi, nema tu druge, jel, a živjeti se treba", kaže Josip.
Petnaest je sati i Vinko je upravo završio zadnje "šarafljenje" za taj dan. Radni dan je gotov, no rijetki pristaju pričati s nama, iako bi o minimalcu sigurno mogli ispričati puno više od onih koji se u Saboru i Vladi bore za njihova prava.
"E, pa to bi im trebalo staviti par mjeseci, neka oni pokušaju živjeti na minimalcu. Jer mislim da oni ne znaju šta znači s 2700 kuna preživjeti, oni to ne razumiju", kaže nam Đurđa Kovačić također radnica u Čateksu.
Kao mnogima od njih i Danici je zemlja izvor života, ipak, kao radnica Čateksa, dioničarka, poput svojih ostalih kolega, nadala se da će u ovo vrijeme pred mirovinu - imati nešto od udjela u firmi.
"Pet godina sam plaćala i isplatila 12 tisuća maraka. U ono doba Juge. 12 tisuća maraka, a onda poslije pet godina 130 kuna svaki mjesec. Znači imam negdje oko 280 i nešto dionica i od toga danas nemam ništa", požalila nam se Danica.
Lani, pred Božić, Vlada je odlučila radnicima na minimalcu povećati standard za 131 kunu neto svaki mjesec.
Danica se već naslušala takvih obećanja - no ne bude joj neku nadu: "Nada? Ne znam, s takvim plaćama, nada baš.. ne znam, to kaj nam država diže minimalac, a firma ništa... ne znam".
Zašto poslodavci ne uspijevaju podići plaće radnicima, teško je doći do odgovora, a i do odgovornih.
Poštovana, obaviještavam vas da nismo u mogućnosti odobriti snimanje unutar pogona čateksa, zbog prirode posla koji se odvija unutar pogona, a politika tvrtke je da ne dajemo izjave u javnost, bez da znamo o čemu se radi odnosno koja je tema (temu smo inače najavili) Također u ovom trenutku sam i fizički spriječen, jer sam na sjednici.
Danica bi podigla minimalac barem na tri pol tisuće kuna, što je poprilično skromno u odnosu na planove političara, koji tvrde, minimalac bi trebao biti barem pet tisuća kuna. Ali kako?
"Ja kao pojedinac sam tu nemoćan. Mislim da Vlada treba napraviti neke korake i jednostavno podići minimalac na oko pet tisuća kuna, kaže nam Branimir Glavaš.
Slaže se i Hasanbegović da je to je pitanje od milijun dolara koje se ne traži, kako kaže, samo u Vladi.
A mladi odgovor na to pitanje uglavnom traže vani - trbuhom za kruhom.
Minimalac od pet tisuća kuna bilo bi rješenje za ostanak mladih u Hrvatskoj, kaže i ekonomski analitičar Drago Jakovčević.
"Riječ je o 80 tisuća ljudi, koji danas primaju minimalac . Oni koji su ugroženi, i stvarno to dokažu svojim bilancama, njima bi država mogla pomoć da nastave tu djelatnost", dodaje Jakovčević
No naši tekstilci od države malo očekuju.
Budnicom su Vladi i Saboru isto došli poručiti i ostali sindikalisti uoči prvog svibnja i rasprave o mirovinskoj reformi koja predviđa rad do šezdeset i sedme, ukidanje beneficiranog staža mnogim zanimanjima, i penaliziranje prijevremene mirovine.
Đurđa, Danica, Mladen i Vinko do mirovine sitno broje i ne nadaju se boljim uvjetima za svog radnog vijeka, no kažu, minimalac nas je u konačnici uništio.
"Treba jednostavno odrediti da jedan šivač nema plaću kao i čistačica, da to treba biti veće i stvoriti uvjete poslodavcima da to mogu platiti, mi na žalost u Hrvatskoj imamo poslodavce koji to ne mogu isplatit, a imamo i onih koji mogu, ali to ne žele", rekao nam je Nenad Leček, predsjednik sindikata tekstila, obuće, kože i gume.
Danica za svog poslodavca vjeruje da ne može isplatiti, pa je naučila živjeti skromno.
"Kad si skoman onda se može, a kad nisi skroman onda je teško", dodaje Danica.
Teško je i kad se navikneš, reći će neki saborski zastupnici.
Pitali smo Branimira Glavaša bi li prihvatio izazov nekih američkih političara i pokušao preživjeti mjesec na minimalnoj plaći?
"Pa ja mislim da je to nemoguće. Da je to nemoguće, naročito ako čovjek živi u puno, puno boljim uvjetima, godinama".
Ali 76 tisuća ljudi živi tako svaki dan.
"Ja to razumijem, mogu se složiti s time da su tim ljudima možda potrebe malo manje od onih koji imaju više, jer su na to navikli".
Jer, navika je "vraška" stvar.
Dok su jedni naviknuli provoditi čak 64 ljetna dana godišnjeg odmora, bez vikenda - uz plaću od prosječno 15 tisuća kuna, drugi su naviknuli na more - na jedan dan i to :
"Autobusom. Jedamput godišnje. Imam prijateljicu koja je isto tako na minimalcu, platimo si sto, sto dvadeset kuna i idemo na more, ujutro dođemo, navečer se vraćamo. Kupamo se, i dođemo doma. I to je to", opisuje nam Danica svoje ljetovanje.
Za taj užitak provede cijeli jedan radni dan u autobusu, radni dan u kojem zaradi 128 kuna, toliko ne iznosi ni zakonom propisana dnevnica, no Đurđa, Mladen, Vinko i Danica ionako ne odlaze na službena putovanja, za razliku od onih koji, boreći se za njihova prava, često moraju na put. Na račun države.
I zato poruke koje se često čuju o današnjem danu, da je rad podcijenjen, očito ne stoji - rad se nekima itekako isplati, a Danica, Vinko, Mladen i Đurđa su se na ovakav život ionako već naviknuli.
